Univerzum umnoga u nama i igra s trenutkom

Ljeto 1986, naše naglo ljeto. Mogorjelo, vila rustika na obali zelene rijeke, kameni ostaci prohujalog vremena. tog trenutka scena tvoje monodrame. Divno je bilo gledati te odbjeglog iz stvarnosti, vidjeti tvoj sjaj pod škrtim reflektorima, tvoje čudoriječje je svetilo vrijeme, na obroncima sutona je tutnjao tvoj glas. Svatko ima svoju Hekubu koja mu nije ništa.

Još uvijek osmišljavaš iluzije tankoćutnošću tvoga pogleda, još uvijek je divno osjećanje tvog misaonog zavlačenja u srce mene pustolovke tvojim sanjarijama, tragačice po usjeklinama godina oko tvojih usana. Divna je ova nedodirujuća čulnost nevidljive niti koja nas sjednjuje svojim titrajima. Još uvijek uspijevaš zaustaviti nalete sjevernog vjetra u uvalu naglog ljeta ovjekovječenog u ovome ovdje i ovome sada.
Još uvijek slijevaš suglasnike i samoglasnike u riječi koje za mene imaju drugačije značenje, oživljavaš elan vital često zaboravljen u Bergsonovoj filozofiji, u krležijanskim dramama, u zagrljaju uvijek nove, tek rađajuće svjetlosti našeg postojanja u njoj.
Da dragi pjesniče, divno je što si došao i ostao u ekliptici moga Sunca, oplemenio ga sjajem tvojih očiju, obogatio snagom tvoje postojanosti u kreativnom univerzumu, u svijetu satkanom od struna umijeća umjetnosti.

Uz tebe naučih gledati srcem

Tek oni koji nauče misliti "srcem" razumjet će priču koju nam mozak, posredstvom svog utjelovljenog uma priča, pravu, istinitu priču, o njihovom čudesnom naporu da domisle svijet, univerzum i sebe same u tom, naizgled, kaotičnom beskraju.

"Oni koji proučavaju neurofiziologiju ljudskoga intelekta nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima." Penfield

Tamo na vrhu, u oblacima, se skriva tajnom ovijena istina našeg stvarnog postojanja, univerzum umnoga u nama.

Mozak i univerzum umnoga u nama

Slika internet stranica (Bild: Stockxpert)ETH, Zürich

Smjestivši se na samom vrhu našeg tijela unutar kostiju lubanje, mozak, svojim besprijekornim radom sudjeluje pri nastajanju naših misli, usmjerava naše osjećaje, stvara našu svjesnu spoznaju stvarnosti, oblikujući naš utjelovljeni um.
Smatraju ga najkompliciranijim sustavom univerzuma. Ta tvrdnja, jasno, godi mom egu i mojoj samosvijesti, ali kao što univerzum svojim pokretom priča svoje priče i ne odaje sve svoje tajne, tako mi moj mozak mislima poručuje da do sada nitko nije uspio do kraja razjasniti njegovo, tajnom obavijeno, djelovanje, da nitko nije uspio stići do izvora energije kojom on neprekidno širi univerzum umnoga u nama.
Priča koju mi mozak priča slična je bajki koja još uvijek nema završetka. To je priča o evoluciji čovjeka, kojoj je mozak svojim razvojem promjenio tijek. Osjećajući se dobro u čovjekovom tijelu, za uzvrat mu je podario svjesnu spoznaju i mogućnost izražavanja i opisivanja svjesno spoznatih činjenica. U tom vremenu je mozak naših davnih predaka, počeo spoznavati, ponavljati i pamtiti podražaje, predavati ih umu koji ih je obrađivao i vraćao u mozak kao nove podatke.

Pohranjujući te podatke mozak je postao sam izvorom novih informacija. S vremenom to više nisu bili samo fiziološko, biološkokemijski procesi nego su se u moždanim ćelijama počeli odvijati dinamički procesi povezivanja različitih utisaka koji su, kao bljesak svijetlosne energije, stizali u njega i širile njegov utjelovljeni um koji je postajao sličan zvjezdanom nebu. Svaki novi podražaj, svaka nova ideja je zasjala zvjezdicom nove spoznaje. Te iskrice su proizvodile novu energiju, jedinu energiju koja je brža od svjetlosne, čovjekovu misao.
http://mozak-i-njegova-prica.blogspot.com/

Revolucija u glavi

Spoznaja da ljudski mozak nije jednosmjerno računalo, da je njegovo djelovanje umreženo i izloženo neprestanim podražajima koji u njega stižu iz tijela i svijeta oko njega, te činjenica da je upravo istinitost slike tog svijeta proizvod djelovanja svakog pojedinog mozga i njegovog utjelovljenog uma, revolucioniraju naša neurološka saznanja.
U beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što mi nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću. U njegovoj djelatnosti su pohranjene naše osobnosti, naše želje, naša stvaralačka snaga, naši osjećaji i naša misao o svemu tome.
U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, pamćenje spoznaja i doživljaja, kaže nova znanost o mozgu i potiče me na razumjevanje te izjave. Postavljam si pitanja da bih na njih pronašla odgovore.
Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi?
Šta mi to osjećamo kada milujemo dragu nam osobu, svoje dlanove ili je to pak njegova koža?
Šta osjećamo kada nam se usne spoje?
Mozak pri tome radi, stvara nove sveze kojima pretvara krv u šampanjac u našim žilama, ali osjećam li ja moje dotaknute usne ili tvoje?
Gdje se nalazi okus čokolade? U čokoladi samoj ili u mojoj glavi? Zašto ja ne volim čokoladu? Zbog njenog okusa ili zbog nekog novog sklopa nastalog okusom čokolade u mojoj glavi?
Odgovori se nalaze u tvrdnji da moj mozak i moj utjelovljeni um odlučuju zajedno, da se tu u univerzumu umnoga u meni odvija cijeli moj život.


Moja slobodna volja

Mi smo uvjereni da sami, svijesno donosimo odluke i da onda sljedeći ih djelujemo u svakodnevnom životu. To je za nas samo po sebi razumljivo. Rijetko tko dolazi na ideju da mi ne radimo uvijek ono što odlučujemo, nego smo odlučili ono što već radimo.
Neurofiziolog Benjamin Libet je ispitivajući različite akcione potencijale u čovjekovom mozgu došao do zaključka da u čovjeku ipak postoji Freudovo podsvjesno " Ono", što komunicira s mozgom prije čovjekove svijesti.
Po tome izgleda kao da u našoj glavi postoji "Zombi", pa se pitamo: Da li se može upoznati tog "Zombija", to podsvjesno u nama, to naše fenomenološko, egoistično "Ja" ?
Znanost nam tvrdi da je to moguće.


Ako koncentirano gledamo ovu kocku, geometrija njenog prostora se pred našim očima mijenja.
Neckerova kocka, poznata iz mnogih testova svjesnosti i spoznaje, koju je konstruirao, švicarski kristalograf, Albert Necker. Promatrajući kristal oblika kocke pod mikoskopom, činilo mu se da kristal mijenja oblik. Nacrtao je kocku na papir i promatrao je. Kocka je, kao i kristal, pred njegovim očima mjenjala oblike. Prema tome je zaključio da se metamorfoza kocke ili kristala ne događa na papiru ili u kristalu, nego u njegovom mozgu.
To je dokaz da je naš mozak svojim, neprestanim i često za nas tajnovitim djelovanjem, posrednik u svim svjesnim i podsvjesnim životnim procesima.
Znanost je svojim sve bržim i bržim razvojem izazvala revoluciju u našoj glavi,
revoluciju 21-og stoljeća.

Univerzum umnoga u nama

Mozak, utjelovljeni um i tijelo su međusobno ovisni i svojim usklađenim djelovanjem, stvaraju i održavaju našu životnu energiju. Pošto ona još uvijek nije dokazana, zakonima klasične fizike i matematike, spada u metafiziku našeg uma, našeg misaonog bogatstva koje ne podliježe uticajima naših iskustava, ta energija djeluje po zakonima univerzuma i stvara univerzum ljudskoga uma.
Već godinama promatram i studiram ljude, pokušavam im, koliko je u mojoj moći, pomoći da sjedine misaoni i emotivni um u univerzum umnoga u sebi u kojem će, kao nekada davno na antičkom Olimpu dvostruka bića, uistinu prisustvovati gozbi svoga života.
U glavi svakoga od nas postoji mozak kojim mislimo, koji nas je učinio svjesnim bićima, ali u našem "mozgu" postoji još jedan mozak, emocionalni mozak koji često svjesno neiskorišten regulira rad hormona, određuje otkucaje srca i podiže ili spušta pritisak krvi, usmjerava brzinu probave i upravlja našim imunim sustavom. Čini mi se kao da smo prokleti posjedovanjem tog, često svjesno nespoznatljivog, prastarog dijela mozga, djela koji je stariji od naših misli, djela iz kojeg proizlazi ugoda i neugoda naših stanja. Skriven u dubini naše lubanje on nas čuva i brani od opasnosti, iz njega proizlaze instikti, ali u njemu su pohranjene i naše nespoznate emocije, neobjašnjeni strahovi u njemu nastaju naše fobije. To arhaično gnjezdo u našoj glavi je izraslo iz središta za spoznaju mirisa i posjeduju ga i sve životinje. Sjetih se oca hedonizma, Epikura i njegove "radosne poruke". Ugoda čini život životom. Ugoda je najuzvišeniji osjećaj koji možemo spoznati, svjesno doživjeti i onda pamtiti. Iz tog dijela mozga izranjaju "simpatija", "antipatija" i "empatija". U misaono- osjećajnom labirintu su zrcalni neuroni kojima cijeli život suosjećamo s drugima, u drugome tražimo svoju sliku i priliku, pokušavamo od partnera i od ljudi koje u životu srećemo, učiniti ono što oni u svojoj suštini nisu i zaboravljamo da se osnova našeg postojanja krije u izreci velikog uma Nilsa Bohra "Contraria sund complementa" i da je upravo to zakon iz kojega se sve, pa i "condicio humana", u univerzumu razvilo.


Antonio Damasio, portugalski neurolog i neurofiziolog koji živi i radi u Americi, me je svojim znanstvenim radovima opisanim u knjigama "Descartesova zabluda.", "Osjećam, dakle postojim" i "U potrazi za Spinozom" uveo u taj čudesni svijet našeg istinskog postojanja. Čitajući njegove misli u mojim neuronima se doista počela oslobađati, do tog trena, nepoznata energija kojom sam počela drugačije osjećati samu sebe. Počele su se stvarati nove sinapse i ja osjetih umrežavanje mojih misli sa osjećajima koje do tada nisam poznavala.
U mom misaonom- osjećajnom labirintu su se smjenjivala sjećanja na djetinjstvo, mladosti, zrelost i trenutak se pretvori u mimohod stanja koja sam do tada prolazila. Djetinjstvo zatreperi spokojem i mirom, osjetih mirise lavande i maslinovog ulja, vidjeh blagi osmjeh djeda i njegovu ruku kako kruhom umočenim u vino gasi svijeću na svečano postavljenom stolu. Moje srce je otkucavalo davno zaboravljenim ritmom potpune, djetinje sreće. Mladost, trg cvijeća, ljubav u liku crne pantere se spusti u moju misao. Vrh planine, jezero sreće i zenit ljetnog solsticija protjeraše panteru u zaborav. Zrelost je puna izmješanih osjećaja, tu prepoznajem sreću, ljubav, zanos, prijateljstvo, tugu, ugodu i neugodu. Vidim se u pustinji osjećajne šutnje, radim, funkcioniram u svakodnevici, odgovaram na pitanja, a pitanja koja samoj sebi postavljam često ostaju bez odgovora, u mojim zrcalnim neuronima prepoznajem osmjehe i vjerujem u njihovu iskrenost, a onda ponovo šutnja u maglovitom oblaku moje podsvjesti.
Tko sam ja doista? pomislih i začuh odgovor koji je nastajao u onom skrivenom dijelu mene i odzvanjao iza mojih misli.
"Uđi u univerzum svoga uma i zaustavi se u trenutku u kojem se skupila tvoja prošlost i tvoja sadašnjost, u istom trenutku u kojem ti sanjaš budućnost. Tek tamo možeš spoznati svoje misaono, emotivno i fenomenološko "ja", tek tada ćeš osjetiti tko si uistinu ti."
"Što je moje fenomenološko "ja"?"
"To je most između tvojih misli i osjećaja, pronađi taj most u sebi samoj. Na njemu se sjedinjuju tvoji trenutci u istinsko postojanje. Iza njega se, u dubini tvoga utjelovljenog uma, krije Kafkin nepronađeni Zamak. U zamku spava još neprobuđena luda u tebi."

"Luda?"

Luda je nula, ono ništa u nama, ono što uvijek stoji iza naših naučenih životnih uloga i granice života. Ona je u isto vrijeme, trenutak opuštanja, trenutak u kojem smo sami sebi vjerni i identični sa samim sobom. U tom trenutku počinje autentična, slobodna životna igra. Luda nam u nama priča priču o stvarnom životu, o igri ozbiljnosti koju naučeni igramo, o neuspjesima i nesigurnostima naše umorne duše. Ona budi sposobnost duhovitosti, uzburkava rijeku kreativnosti i smijeh prelazi u snagu, koja nije tehnika nego izraz naše čovječnosti, snaga koja postaje odmor našem utjelovljenom umu.

http://fenomenologija-sna.blogspot.com/

Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi" Friedrich Nietzsche

Što je naš utjelovljeni um? Jeli on prostor ili energija?
Ako je prostor, gdje se on nalazi u našem tijelu? Ako je energija, gdje joj je izvor?

Poimanje i definiranje materije i prostora se stoljećima mjenjao, kao što su se mjenjali uzorci u prirodnim znanostima. Činjenica da čvrste, osjetilne materije nema je uvjetovala i promjenu definicija pojmova prostor i vrijeme. Novonastale zakonitosti u fizici su materiju, prostor i vrijeme ujedinile u jedinstven proces održanja energije i njenog prelaženja iz jednog oblika u drugi. Čitajući znanstvene studije o još uvijek nepronađenom izvoru energije koja svojim djelovanjem stvara naš utjelovljeni um, pokušala sam osjetiti titraje te energije u sebi.
Moj utjelovljeni um, je energija, on u svakom trenu iznova nastaje prelaskom njenog izvornog oblika u neki novi i na koncu u moju misaonu energiju i potstiče me na samostalno razmišljanje o njemu. Zaključujem da je moj utjelovljeni um uzročnik mojih djela i da mi nesmije ostati nepoznanica.
Spoznaja o posjedovanju utjelovljenog uma je svjetlo koje obasjava moja duševna i fizička stanja, postaje moja nova strana svijeta, moje vrijeme. Tu novu, samo moju stranu svijeta spoznajem neovisno o vanjskim i unutarnjim osjetilima, kojima osjećam glad, žeđ, strah, umor, čežnju, ljubav, napetost i opuštenost mišića i bilo koju vrstu boli. Moj utjelovljeni um, u kojem su sjedinjeni moje misaono, emotivno i fenomenološko "Ja", je podloga iz koje izrasta misao koja mi omogućava svjesnu samospoznaju i spoznaju svih ostalih procesa u mome tijelu.
Svo znanje svijeta, osim znanja o sebi samom, možemo naučiti posrednim putem. Sebe samoga, svoj utjelovljeni um moramo svjesno spoznati i pretvoriti u metafore koje ćemo pamtiti.
Uspijemo li, sjedinjujući razumsko - emocionalne mogućnosti, sami sebi protumačiti pojam utjelovljeni um, uspjeli smo ga usvojiti i dopustiti mu da postane dio nas, kao ruka, noga, srce ili mozak, dragulj koji ćemo mislima dalje brusiti.

http://manu-propria-terapija.blogspot.com/

Spoznavajući taj dragulj u sebi širim granice uma i napuštam labirint u kojem sam sama sebe tražila.
Sada sjedim za pisaćim stolom i razmišljam kako završiti ovo poglavlje. Mislim pokret i osjećam ga u sebi. Pokušavam spoznati protok moje životne energije. Osjećam je nastajanjem uvijek novih misli, buđenjem novih osjećaja. Ona prelazi u kinetičku energiju i ja osjećam širenje pokreta. Moje tijelo se uspravlja i mijenja. Vani ispred prozora se širi beskraj i mjesec taj noćni skitnica mi se smiješi svojim treperavim očima. Taj čudesni nebeski cvijet prosipa svoje latice, mirisi spoznaje se šire oko mene jer se moje misli kao leptirići roje i dokazuju mi da sam ovisna o mjesećevim mjenama.
Počinjem pisati. Moji prsti na tastaturi kompjutora pokreću se ritmom mojih misli. Mislim prostor mog utjelovljenog uma i on prelazi granice tijela, sljubljuje se prostorom oko mene. Ritam mog disanja određuje dinamiku mojih misli i uspostavlja dinamičku ravnotežu među strukturama moga tijela.
Moja zdjelica, vrulja iz koje izlazi ponornica moje životne energije, svojim pokretom pretvara kralježnicu u fontanu svjetla na čijem vrhu, lebdi moja glava ka mjesećevom cvijetu, tom prevarantu mojih duševnih stanja. Pišem. Moji prsti su produžetci misli, njihovi pokreti, trajanjem, ritmom i dinamikom, oblikuju moju misao i moja misaona slika postaje na zaslonu compjutora vidljiva, a uložena energija mi se čitajući napisano vraća kao ugodan osjećaj. Stopala više nisu samo stopala, ona tonu u podlogu postaju korijenje i oslonac, podlaktice plutaju površinom pisaćeg stola i ja osjećam opuštenost u mišićima nadlaktica, ramena lebde u prostoru, jer je moj rameni pojas stabiliziran, a moja glava, sunce na istoku, određuje pokret mojih očiju i vrata, koji izdužen i elastičan blješti kapljicama fontane svjetla. Spoznajem vrijeme, čujem otkucaje mog tjelesnog sata trajanjem i ritmom pokreta u meni.
Ovaj trenutak je kristalno jasna slika mog postojanja u vremenu. Cijeli moj život je obuhvaćen ovim trenom u kojem trajem, mislim prošlost i osjećam budućnost. Moja misaona "nano podmornica" uplovljava u more mojih misli i želja. Otkriva mi čudesno prostranstvo svijesti i oblikuje u njoj sliku umijeća pokreta.
Moja ruka na tastaturi računala slijedi moje misli i pokazuje mojim očima sve ono što je misaona "nano podmornica" otkrila na svojoj plovidbi u moru mog utjelovljenog uma. Misaono "Ja" je slično roniocu na bisere, pronašlo mjesto gdje su se smjestile najvrednije školjke svjesne spoznaje. U njihovom sedefnom oklopu je misaoni um pronašao neobrađene perle i od njih sada slaže spektar različitih pojmova koji njega samoga objašnjavaju, počevši od najjednostavnijih oblika osjećanja i osjećaja do najkompliciranijih oblika moje intelektualne spoznaje, apstraktnog mišljenja.
Misleći sam ušla u tajnoviti svijet prostor- vremena, u svjetlosnu dimenziju postojanja. Spoznajem to čudesno prostranstvo svijesti i u njemu otkrivam nisku najvrednijih sposobnosti, ogrlicu u kojoj sjaje biseri stvarnog djelovanja. Nema mirovanja. Ljudski utjelovljeni um je energija, vječno tirtranje svjetlosti, dokaz da nema, da ne postoji, tamna strana mjeseca, da ne postoji niti tamna strana svijene spoznaje.
http://misaone-slike.blogspot.com/

Zagrljaj vala i pjene ili mudrost pokreta

Dva vuka u nama

U nama postoje dva vuka. Dobra vučica majka koja nas brani od uljeza u kristalni dvorac našeg postojanja i  vuk stranac koji stražari na vratima srca, kao Kerber na ulazu u Had i brani nam ulaz u dubinu duše i onemogućava da spoznamo sami sebe, svoje strahove i damo im oblik, miris, okus i boju.
Tako neznamo tko smo.S imenom na krštenju poklonjenim ostajemo sebi bezimeni, anonimni i tako bezimeni lutamo životom i nismo svjesni nepoznavanja drugog dijela sebe, dijela svoje osobnosti koji se izgubio u našem nepostojanju. Ne tražimo u sebi to izgubljeno biće, nego ga ostavljamo samog u vječnoj tami  unutarnjeg Hada i tako nesretni ulazimo u tuđe živote, rovarimo dušama, okrivljujemo, osuđujemo, napadamo, vrijeđamo. Svog Kerbera hranimo strahovima, osjećajem da smo pokradeni, željom za osvetom i tugom svoga opusjelog srca. Postanimo Orfej, uspavajmo ga melodijom duše, probudimo Psihu da ga otruje medenjacima srca, budimo Heraklit i izvedimo ga pod koplja dnevne svjetlosti jer tek u sukobu sa tom zvijeri u nama samima, tek kada joj  oduzmemo snagu možemo osjetiti kako je bespomoćno biće u kojem   prebivaju stanja naše duše. Susretati se sa suprotnošću onoga što vjerujemo da jesmo, slušati glas istine , sukobljavati se s njom, ušutkivati njen bjes, brisati njene suze i onda biti sigurni da smo izabarali ljubav, da čujemo treperave šapate svoje duše i da smo se odlučili voljeti, da, odlučili prvo voljeti sebe, a onda predivne oči boje sna u kojima se zrcali cijeli svijet.
Ljubav ta vječna energija koja nas hrani i brani od nas samih, koja uspavljuje Kerbera u nama i oduzima mu moć. Tek kada u očima tuđim pronađemo sebe, kada se utopimo u pogledu dobrote tada osjećamo istinu života, a Kerber nestaje ljepotom trenutka u kojem se sretni budimo.
U očima ljudskim se krije ljepota i dobrota srca. Pogled govori puno više od izrečenoga, više od  napisanog. Oči su okna duše, zrcala snova, izdajice strahova, svjedoci laži.U mom životu naučih iz očiju čitati ljepotu duše, a osude napisane hladnoćom srca, osude tek tako nabacane, osude bez susreta pogleda, bez osjećaja stiska ruku, bez dodira koji ostavlja trag u srcu, za mene su beznačajne, prazna slova na papiru, uzaludni pokušaji snježnih kraljica da nam zalede srca. Kada u očima tuđim naslutim nesigurnost, strah od života, tugu koja uspavljuje vučicu majku i budi zvijer u njima, tada im počnem pričati bajke o dobru i zlu, prisjećam ih na drevnu priču o starom Indijancu i njegovom unuku, pokušavam ih naučiti da će u njima živjeti tek onaj vuk kojeg hrane svojim srcem. Misao je energija koja prelazi u osjećaj koji pamtimo, kojim spoznajemo Kerbera, onog drugog vuka u sebi, samotnjaka koji  stoji pred vratima duše. Misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, jedino nedodirljivo u nama tada postaje snaga održanja, kojom ubijamo zvijer u sebi, ne dozvoljavamo joj da nas odvaja od izvora postojanja, od fontane svjetlosti, od vrela iz kojeg kao žuboravi potok sreće izvire samo ljubav.

Zagrljaj vala i pjene

Legenda kaže da je Sofija, majka mudrosti, u beživotnu materiju svjetlošću udahnula dušu i učinila ono što je danas i znanstveno dokazano. Nema krute i nepokretne živuće materije. Sve u nama i u prirodi se pokreće valovito- spiralnom dinamikom, sve titra i prelazi iz jednog oblika energije u drugu, sve je "mudrost" pokreta. Mudrost pokreta je misaoni doživljaj djelovanja svih tjelesnih ustrojstava.
Unutarnjim očima vidim kako se u dubini svijesne spoznaje otvara školjka iz koje izvire misao o vremenu kada je Einstein relativizirao prostor i vrijeme, a Heisenberg i fizičari Kopenhaške škole stvarali kvantnu teoriju, i kada je Picasso sjedinivši te novonastajuće uzorke u znanosti s umjetnosću počeo slikati slijedeći poliperspektivnost svog utjelovljenog uma. U toj misli se isprepliću i filozofske studije o prostorvremenu, pojavnostima samospoznaje, o svjesti, samosvijesti, samoosjetilnosti i samoosjećajnosti, te o neprekinutoj vezi tijelo- duša.Pitam se kada i kako je sve ovo što danas spoznajem počelo.
Trenutak postaje vremenski stroj koji me vraća na sam početak. Zaustavlja se na vratima vremena. Vidim "veliki prasak", pokret, koji je značio početak života i nastajanje univerzuma, vidim kako se univerzum širi i spoznajem da on, tim davno izazvanim pokretom, sam sebe održava vječnim pokretima.

Iz titrajućih čestica izlaze, kao slike, sva misaona iskustva proteklih stoljeća i čujem glas u kojem prepoznajem "misao univerzuma".Univerzum tisućama godina pokretom priča svoju priču iz koje je, u koljevci europske kulture, nastajala i filozofija, mudrost koja me navodi na daljnje razmišljanje.
Svaki pokret tijela je novi doživljaj, uvijek novoodvijajući proces u ustrojstvima tijela, pa bi ga trebali uvijek iznova spoznavati kao novo, trenutačno, iskustvo.
Misao je pokret, i ta spoznaja me navodi na traženje skrivenih mogućnosti pokreta u univerzumu uma, osnovnoj energiji njegovog početka. Spoznaja njegovog početka, pretvorena u slike "misao univerzuma" i "velikog praska", su slikoviti izrazi koje ću pamtiti.
U toj čudesnoj memoriji koju ispunja sve što vidim i poimam nije skriven samo njegov početak, nego i čudesna riznica kolektivne mudrosti u kojoj vidim prošlost sadašnjost i budućnost pokreta. Čini mi se kao da sam otkrila vrata duše svijeta i u njoj spoznala moju četverodimenzionalnost, osnovnu mudrost pokreta.

Pokret je život.

Svjesna te činjenice ja osjećam titranje energije mog utjelovljenog uma i postajem sigurnija u izreku: "Ja nisam zbroj mojih duševnih i tjelesnih stanja, nego vječno nastajuća cjelina dokazljiva mojim postojanjem i djelovanjem u svakodnevnom životu."

Pokret izrasta iz pokreta.

Spoznavši to, njegove poznate definicije se isprepliću u misao kojom objašnjavam put ka njegovom stvarnom svjesnom doživljaju. Misaono ulazim u mnogoprotežnost univerzuma uma i postajem svjesna da je četverodimenzionalna samomobilizacija jedini istinski dio ljudskog postojanja.
Sjedim za računalom i pišući o mudrosti pokreta doista osjećam pokrete tijela, ali da bih pokretom osjetila život u sebi, on je mora postati "moj pokret", a ne definicija radnje koju izvodim.

Pokret je ljubav.

"Veliki prasak" blješti pred mojim unutarnjim očima. Misao postaje osjećaj ugode koja se širi cijelim tijelom, slična osjećaju kada zrake ljetnog sunca dodiruju moju kožu, a lagani povjetarac je pojačava.
Osjećam lepršavost i ritam maestrala i slika "Velikog praska" prelazi u sliku sunčanog Mediterana. More nostrum blješti nezaboravnim zalascima sunca u kojima zavoljeh život i ljubav.
Dvije siluete izranjaju iz velike vode, sunce ih dlanovima budi iz predugog mirovanja. Na portama mora, tamo gdje se dodiruju kraj i beskraj, na vratima na kojima dan odlazi u san, Posejdon, kralj svjetskih oceana i Venera iz pjene izronjena zagrljajem, tim najsuptilnijim pokretom svijeta, sjedinjuju ljepotu tek otvorene školjke u biser još neizbrušeni u Ljubav. Taj čudesni pokret iz pokreta u pokret ljepotu ljudskog bića u ljepotu vječnih snova u treptaje vječne vječno pretvara. Zagrljaj, nježni dodir nezemaljskih bića, dodir pjene i morskoga vala uskovitla duše, univerze uma i trepereći tako, bejskrajno i vječno spusti Ljubav sa nebskog svoda do morskoga žala. U sutonu snenom, zagrljaj tih nezemaljskih bića se maestralom širi, bisere u nisku osjećaja slaže, pokret ruku tih božanskih bića miluje srce svakog zemaljskoga stvora.

Blagost tog dodira uzburkava misao i pretvara je u emocionalnu energiju.To univerzuma uma treperav i snen, ljepotom zagrljaja vala i pjene osjeća nježnost ljubavnoga žara i trenutak istine postaje trenutak spoznaje izrastanja "mog pokreta" čudesnog maestrala koji se širi univerzumom uma. Donosi mirise lavande, sjedinjuje ih sa mirisom mora, pretvara u novi osjećaj.

Maestral, moj pokret, budi stara sjećanja u meni. Nazivam ga "Povjetarac u lavandinom polju" i provlačim se između cvjetnih grmova. Mislima putujem dalje, prelazim veliku planinu, osjećam promjenu ritma. Moj pokret postaje "vjetar s Velebitskih visova". Spuštam se niz hridi u ravnicu. Miris lavande prelazi u miris nepokošenog žita. Moj pokret postaje "Povjetarac u žitu" i provlačim se njime između klasja nedodirujući ga. Gibak i savitljiv "moj pokret" putuje velikom ravnicom. Trag sličan beskrajnoj spirali ostaje utisnut u zlatu nepokošenog polja. Ljubav treperi klasjem, dodiruje me, miluje dušu, sjedinjuje me sa tim zlaćanim morem iz kojeg rastući ka nebu izranja život. Pokret, prvi uzdah neba, pokretom vječnim ljubav svijetom širi, kruhom nas hrani, a mi pokretom prihvaćamo tu Manu, taj čudesni dar neba.

Bez suvišnog trošenja snage, ne naprežući i ne umarajući se "moj pokret" ucrtava put svog nastajanja u moju svijest o njemu, u kojoj se vječno grle moj razumski i emocionalni um.

Ta misaona slika će ostati pohranjena u mom svjesnom pamćenju. Misao postaje most između "mog pokreta" i mene same, a moja želja za umjećem pokreta prelazi u njegov spoznatljiv oblik, moj osjećaj o pokretu. Moja misao se širi ritmom mog osjećaja za pokret i postaje moja svijet o pokretu. 4-D samomobilizacija mi otvara još jedna vrata u univerzumu moga uma.
Pokret je misao, koja nije izražena kretanjem, nego osjećajem da se svjesno krećem, a urođena sposobnost voljne motorike pretvara tu misao u pokret kojem, svakodnevnim jezikom, dajem ime radnje koju izvodim. Ja pišem dok emocije prelaze u osjećaj zadovoljstva, potiču moj um na razmišljanje i postaju napisane rečenice.
Moje ruke na tastaturi računala, u pokretu vidim svoje misli i jedna nova ideja iskri u mojoj glavi. Dlanovi trepere željom da ovo napisano prenesu na čovjeka koji mučen bolovima dolazi u moju ordinaciju. Moje ruke, poučene iskustvom dugogodišnjeg rada s pacijentima, osjećaju napetosti mišića, nepokretnost malih zglobova kralježnice, spoznaju bolne točke u vezivnom tkivu, moji dlanovi, sjedinjeni s mojim utjelovljenim umom, mi otkrivaju tajnovite puteve ljudskih duša. Nova ideja iskri u mojim zrcalnim neuronima. Empatija koja se u meni rađa pri svakom dodiru bolnog mjesta kod pacijenta prelazi u želju da tog čovjeka dlanovima uvedem u univerzum njegova uma. Vlastoručno bih mogla pokrenuti energiju svjesne spoznaje u pacijentu i otvoriti mu vrata iza kojih se krije, godinama zatomljena, njegova svijest o tijelu i pokretu. Vlastoručno bih ga mogla naučiti da spozna i osjeti geometriju svoga tijela i svojih pokreta, da uđe u misaono- osjećajni labirint svoje svijesti i doista osjeti četverodimenzionalnost svog postojanja, da tako moju ideju pretvorim u djelo, da 4- D samomomobilizacija postane njegov pokret.

Ideja, ona Platonova iskrica u mojoj glavi, povede moje ruke u avanturu traženja puteva kako bih je mogla pretvoriti u metodu s kojom ću pacijente naučiti samoizlječenju.

Manu propria kineziterapija

Da bih sebi olakšala pretvaranje ideje u djelo počela sam zapisivati rekacije pacijenata na moje pokušaje da ih uvedem u novi svijet svijesti o tijelu i pokretu. Tom napisanom sam dala radni naziv "Manu propria kineziterapija". Pacijenti su se mjenjali, dijagnoze njihovih poteškoća su me usmjeravale u otkrivanju slijepih točaka njihova uma. Pored rada mojih ruku dijalozi s pacijentima su postajali jedan od bitnih čimbenika metode koju sam razrađivala. Moja manu propria kineziterapija je preživjela porođajne muke, još uvijek je u povojima, ali sa svakim novim pacijentom izrasta moju metodu.

http://manu-propria-terapija.blogspot.com/

Unutarnji svemir

Šutljiva sova u zagrljaju tmine dušu moju mami, svojim tihim hukom me poziva na putovanje legendama, šapuće mi zaroni svoju znatiželju, utopi svoje čuđenje u antičkim mitovima. U šapatu njenom istina se krije, razmišljam o Olimpu drevnom, o Panteonu iz bajki, o izvoru vječnog svjetla, o mudrosti staroj i osjećam kako se sjedinjujem sa Atenom i Minervom slavnom i kako se moja duša očima čudesne ptice mojim očima sretno smije. Potiho da ne čuje nitko, mudra sova signal svoj mi šalje, grli me istinama, gnjezdi se u glavi, huk njen širi se tijelom kao nektar, bajkoviti božanski melem, sveto ulje prozračno i pitko, ulje koje moju svijesti oblači u mudrosti halje. Tada zaiskri unutarnji nebeski svod, stvaraju se boje duginoga sklada, ulazim u znanja svjetlosni brod, tajnovitu galiju stvorenu od starih bajki, pročitanih priča koja se sidri u mislima novih znanstvenika, jedri oceanom vječnoga znanja, ta stara mudrost na izvoru svijesti ostaje uvijek mlada.Onda osluškujem tišinu što se kao prekrasna ptica velikih očiju i tajanstvenog glasa ugnjezdila u mojoj svijesti, osjećam kako se misli igraju sa spoznajom u glavi, osjećam blizinu tog nedohvatnog svijeta, mirisi maslinika me prisjećaju na uvalu djetinjstva i ja osjećam da ponekad živim u nestvarnoj javi. Iz dubine duše dopire do mene novih saznanja jasni ton, vidim igru svjetlosti i sjene, dok iz srca dopire zadovoljnih otkucaja zvon. Dodiruje me nepostojan tračak unutanje duge, a u spektru boja sjećanja mojih još uvijek sjedi mudra sova, pogledom svojim hvata misli u mrežu od trepravih niti i najavljuje još jednu spoznajnu slavu, još jednu berbu u masliniku snova, još jedan bal u zagrljaju snova. U tom unutarnjem svijetu, svijetu punom sjenki satkanih od sjećanja, uspomena i znanja mirno sjedi ptica, znak drevne Atene, simbol čudnovate Minerve, čuvateljica hrama knjiga i maslinika mojih pradjedova i daruje mi lakoću vjerovanja u spoznaju izniklu sa izvora drevnih davno ispričanih priča.

Dragulj svijesti


Susrećem je često u snovima dijamantnu, prozirnu, nestvarnu ali postojeću vladaricu vremena, stvoriteljicu kristalnih odaja u dubinama svijesti. Mislila sam da su moje misli slične zvjezdanom prahu, a onda pročitah poetičnu misao o mislima u knjizi o neurofizilogiji mozga i spoznah zabludu u kojoj sam živjela. Pokušah osjetiti napisano, pokušah doživjeti lepršanje leptirovih krila u kristalnoj rešetki od koje sam stvorena. Prošetah tim blještećim beskrajem i osjetih prelamanje svjetla u kristalima svijesti, osjetih snagu i čudesno sjedinjenje materije i energije u ovo što nazivamo ljudsko biće, u ovo što sam ja, što si ti, mi, vi, oni.

Tu stoluje, tu vjekuje čuvarica naših snova, čudesna dijamantna carica koja u sebi krije porijeklo života i mnoge još neotkrivene istine. U njoj se zrcale nebeski cvjetovi, rijeka života žubori, šapati pršlosti i romori nedohvatne budućnosti. Zaronimo u taj kristalni svemir našeg postojanja, osluhnimo vjetrove koji pomiću oblake sa našeg unutarnjeg horizonta, doživimo alkemijsko vjenčanje misli i osjećaja, zagrljaj neba i oceana, poljubac sna i jave. Na jednoj hridi stoji kula gromovnica, zloglasna kula u kojoj su skriveni strahovi i tuge, zakoračimo smjelo u tamu nepostojanja i pustimo zrake našeg unutarnjeg sunca u to opasno zdanje, u tamnicu naše sreće, u kaznionicu naše ljubavi, u zaleđenu dubinu našega života. Dozvolimo dijamantnoj carici da toplinom svoga sjaja, da treperavom snagom svoga bića zaustavi olujne noći u nama, da trnovite puteve naših sanja pretvori u kristalni prah, da dugu zimu u nama u renesansu srca pretvori, da prospe svoju svijetlost putevima tmine i izvede nas na stazu spasenja od utvara koje nam kradu snove. Doživimo smirenje na pješćanom žalu davnih, možda tek djetinjih snoviđenja, sjetimo se onih kula od pjeska koje smo gradili na obroncima mladosti, sjetimo se lakoće postojanja i dozvolimo čuvarici naših snova da probudi u nama homo ludensa ono razigrano djete koje je vjerovalo da se ljubav rađa iz sedefaste školjke na žalu vjerovanja. Progledajmo srcem, osluhnimo srcem to nas tek procvala ruža poziva na planetu na kojoj sunce nikada ne zalazi, to nam sedefasta školjka u dubini srca šapuće o rađanju ljubavi, o sreći, o lakoći postojanja u svjetlosnom zagrljaju dragulja, dijamantne carice u nama samima.




Idealna ilustracija takvog pokreta je slika Hermesa, grčkog boga putnika, vjesnika neba i vjetra. U mudroj spoznaji da niti jedan pokret ne djeluje stvarno, ako u nama ne budi osjećaj daljnjeg kretanja, davni umjetnik je boga postavio tako, da izgleda kao da njegova stopala počivaju na vjetru i time kod promatrača izazazivaju osjećaj neprestanog kretanja. Bog postaje pokret sam, vjetar u prostoru, vjetar sam.

http://samopoimanje.blogspot.com/
http://samostabilizacija.blogspot.com/

Literatura:

Antonio Damasio, neurolog i neurofiziolog; "Deskartesova zabluda", "Osjećam, dakle postojim"i "U potrazi za Spinosom"Osjećam, dakle postojim

Američki neurofiziolog Antonio Damasio je svojom prvom knjigom "Deskartesova zabluda" pokušao povezati stoljetnu odvojenost osjećaja od razuma i na osnovu svog dugogodišnjeg znanstvenog ispitivanja dokazati da bez osjećaja nijedan razumski čin nije moguć. U svojoj drugoj knjizi "Osjećam dakle postojim" proučava tijelo, emocije i postanak svijesti. Ta knjiga je nastala na temelju istraživanja svijesti i znanja o njezinim temeljima, s psihofiziološkog odnosno neurološkog gledišta. Antonio Damasio, vodeći svjetski stručnjak za neurofiziologiju emocija, međunarodno poznat i po istraživanjima pamćenja i jezika, ovom je knjigom dojmio znanstvenike svjetskog glasa, pa je Peter Brook, svjetski poznati režiser, za nju rekao da je jedinstvo "pjesničke intuicije i preciznog istraživanja".
Damasio nas tom knjigom vodi do samih bioloških temelja svijesti, do njezinih fizioloških korijena. U njoj pronalazimo odgovore o svome jastvu, svome položaju pri stvarnim događanjima, o proširenoj svijesti, identitetu, spoznaji sebe i drugoga, emocijama, umu i mozgu, temeljnim ljudskim svojstvima i njihovu "sublimnom stapanju".

U svojoj zadnjoj knjizi "U potrazi za Spinozom" Damasio zaključuje da emocije i osjećaji nisu nefunkcionalni ostaci evolucije bez kojih bi se moglo živjeti, nego bitna svojstva koja čine naš svakodnevni život.
On upotrebljava dvije riječi koje, na izgled, imaju isto značenje, ali se po njemu razlikuju po djelotvornosti i neurobiološkoj pripadnosti. Promatrajući strukture ljudskog mozga u kojima se ocrtavaju procesi nastajanja emocija i osjećaja otkrio je razliku u vremenu njihova pojavljivljanja. Za njega je bilo vidljivo da emocije izazivaju podsvjesna /reakcije/protudjelovanja tijela, a osjećaji /svjesne reakcije/ svjesno protudjelovanje uma. Reakcije tijela na emocije dolaze iz onih dijelova mozga i leđne moždine gdje su pohranjena središta naših urođenih svojstava.
To je npr. refleksno podizanje ruku prema licu u trenutku opasnosti od udarca, pomicanje ruke od vatre, gubljenje svijesti pri nezaustvljivom brzom udisanju bez izdisaja, ali i osmjeh na licu pri iznenadnom susretu drage nam osobe ili ubrzano kucanje srca pri poljupcu. Iz tih refleksnih /reakcija/ protudjelovanja proizlazi naša samoosjetilnost.
Osjećaji nastaju svjesno usmjerenim procesima čiji se tragovi nalaze u djelu mozga za apstraktno mišljenje. Svjesno spoznati osjećaj postaje misaona slika, koju mi onda pamtimo i možemo je svijesno obnavljati.
Iz emocija, tek njihovom svjesnom spoznajom, nastaju osjećaji, na koje čovjek može svjesno utjecati i njima upravljati. To svojstvo našeg uma nazivamo samoosjećajnost.
Emocije su, po vremenu nastanka, uvijek ispred osjećaja.
Jednostavno biološko objašnjenje ove tvrdnje proizlazi iz proučavanja evolucije primata. Priroda je u budućem čovjeku prvo stvorila emocije iz kojih su dolazile jednostavne, podsvjesne reakcije obrane i održanja vrste. Priroda je, puno prije nego što se kod pračovjeka razvila sposobnost zdravorazumske spoznaje, štitila život kao nešto vrlo vrijedno i obdarila ga emocionalnim umom.
Damasio na koncu svojih istraživanja zaključuje da tako raščlanjena djelovanja emocija i osjećaja nisu pravo stanje čovjekove biti. Proces koji ih u svjesnom biću povezuje naziva samopoimanje.
Čovjek, kao jedino svjesno živo biće, može, koristeći se darom svjesnog samopoimanja, prepoznati emocije te ih, procesom samorazmjevanja razlikovati i obraditi.
Povezujući emocionalni i razumski um čovjek se u evoluciji uzdigao do sfere svjesne spoznaje tog procesa i stasao do stvaralačkog uma kojim emocionalnu energiju može usmjeravati u pravi i puni osjećaj.

4- D samopoimanje je proces koji nam omogućuje razlikovanje osjeta u tijelu /udarac, ubod, opeklina/ od osjećaja u utjelovljenom umu/bol, ljubav, tuga, sreća/.
Samopoimanjem ponovo oživljavamo, skoro zaboravljeni, godinama zapostavljani emocionalni um, kojim razlikujemo procese samoosjetilnosti i samoosjećajnosti, a iz njihovog sjedinjenja proizlazi naše umjeće življenja.
To me navodi na razmišljanje o umjeću svakodnevnog pokreta. Naš utjelovljeni um je most koji spaja osjete, osjećaje i tijelo u pokret.
Damasio nas svojim djelima poziva da povezujemo naš misaoni, emocionalni i fenomenološki, egoistični um, dabi na taj način naučili osjećati tijelo, dabi bili sposobni prepoznati njegove signale i bili u stanju na njih mjerodavno reagirati. Kao što nas je u knjizi "Deskartesovaj zabluda" podsjetio da je misao materijalizirani osjećaj, knjigom "Osjećaj zbivanja" potvrdio Deskartesovu zabludu, tako u "Potrazi za Spinozom" povezujući neurobiologiju sa filozofijom potvrđuje najnovija dostignuća u znanosti i utire put holističkom poimanju naše stvarnosti. Misli, osjećaji i tjelesni osjeti su cjelina koja nas čini svjesnim živim bićem.
4- D samopoimanje, 4- D samostabilizacija i 4-D samomobilizacija nam otvaraju nove puteve spoznaje na kojima možemo otkrivati slijepe točke naše svjeti o tijelu i pokretu, spoznavati narušenu geometriju našeg tijela i naših pokreta. Kada smo samopoimanjem uspjeli u nama probuditi prorprioceptivnu svijest tada će nam biti lakše trenirati i proprioceptivno pamćenje i samostabilizacijom uspjeti održavati i usavršavati geometriju naših zglobova da bi samomobilizacijom ostvarili i geometriju naših pokreta. Manu propria kineziterapija je koncept kojim pokušavam potvrditi izreku "Cjelina je više od sume njenih djelova". Univerzum umno- osjetilno- osjećajnog u nama je cjelina koja je više od sume njenih djelova, ta "cjelina" smo mi sa svojim tijelom, pokretima, mislima, emocijama, osjetima i osjećajima. Mojim novim konceptom ja želim otvoriti puteve do našeg misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta u kojem se kriju uzroci naših nesretnih i bolnih stanja. Tek ušavši u labirint naših zrcalnih neurona mi možemo prepoznati sva svoja "Ja", misaono, emocionalno i fenomenološko, otkriti neiživljene emocije pa ih oblikovati u osjećaje koje ćemo pamtiti, nagomilanu negativnu emocionalnu energiju pretvarati u pozitivnu za život važnu energiju.

Pokret proizašao iz izvora pozitivne emocionalne energije je slobodan i lijep. On se širi tijelom, prelazi tjelesne granice i oblikujući prostor našeg djelovanja i spaja nas sa prostorom univerzuma uvodi nas u četverodimenzionalnost našeg postojanja.