Relativnost našeg vjerovanja u apsolutnost

Dimenzija prostor- vrijeme, to čudesno tkivo svemira, je energija koju ćemo možda spoznati tek onda kada znanost uspije dokazati postojanje superstruna, tvari iz koje izrasta naš život. To će biti i trentak ostvarenja davnog Einstainovog sna u kojem je snio teoriju koja će povezati makro i mikro kozmos u istinu našeg postojanja. Tek tada ćemo pronaći načine da spoznamo, osjetimo i doživimo titranje u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama.
Formula koja je pobila apsolutnost prostora i vremena i usmjerila naše razmišljanje na dimenziju prostor- vrijeme nije primjenjiva u našem dnevnom iskustvu jer mi nismo u stanju osjetiti brzinu svijetlosti. Mi ju naslućujemo u olujnim noćima odbrojavajući vrijeme od bljeska munje do grmljavine. Tada vidimo i jednostavno znamo da je svijetlost stigla do nas brže od zvuka, ali ne možemo izračunati duljinu puta i spoznati trajanje tog puta, ne možemo osjetiti vrijeme koje je trebao bljesak da stigne do naših očiju. Taj put i to vrijeme koje munja treba da stigne do naših očiju je Einstein nazvao sadašnjost, sjedinio u svijesnu spoznaju promatrača i promovirao prostor- vrijeme, četvrtu dimenziju, svjetlosnu dimenziju kao bitnu protegu ljudskog postojanja.To je onaj čudesni treptaj oka, trenutak u kojem nam je prošlost poznata, a budućnost tek naslućujemo. U tom trenutku je skupljena vječnost našeg postojanja u konačnosti naših tijela.

Bog ne kocka.

Život ta vrteška iznikla iz dlanova drevnoga vrača, sakrivena u očima te vječne vrtnje promatrača, apsolutno relativna igra dviju riječi, apsolutno relativna istina skrivena u vremena rijeci, u fontani svjetla na svemirskoj cesti, u kupki pjenušavog zanosti veselja, u ponornicama punim tajnovitih želja. U treptaju oka krije se razdaljina koja srce draži, istina razotkrivena nepostojanom laži, osmijeh prijatelja i zloba neprijatelja, treptaj leptirovih krila što orkane osjećaja budi, pupoljak cvijeta što mirise prostor- vremenom širi, tračak svijetla što zaobilazi materiju mrtvu i brzinom svojom geometriju beskrajnoga neba mijenja. U tišini nutarnje dubine, u beskraju neznanja jedna zvjezda iskri i brzinom svoga svjetlosnoga smijera mijenja drevna uvjerenja, zakrivljuje prostor, zaustavlja vrijeme jer u brzini njenoj skrivena je tajna davnih vjerovanja.
U beskraju beskrajnoga neba Einstein je zakrivio prostor stazom padajućeg tijela i osjetio u svome oku relativnost apsolutne tvrdnje da prostor i vrijeme oduvijek i zauvijek postoje, da vjekuju u svom postojanju bez obzira na svijest i spoznaju čovjeka promatrača. Zagrlio je sunčev sjaj i zaključio da je sve baš sve energija izrasla iz mase nepokretnog tijela pomnožena sa brzinom svijetlosnoga puta ka oku čovjeka vječnog sanjača.

Relativno i apsolutno, igra svjetosti i sjena

Igra svjetlosti i sjene

Svjetlost i sjena se dodiru na obroncima tmine, razdvajaju se na obrisima čvrstih tijela i svojim vječnim plesom ostavljaju trag u pjesku naših uspomena. Čudesna je ta igra u zrcalima svijesti, sjenka korača naprijed ili ostaje iza, vječno razigrana, tajnovta i stvarna,sjenka nas cijeli život prati.
Svijet svjetlosti i svijet sjena, paraleni univerzumi našeg postojanja.mnogodimenzionalnost našeg uma, kreativnost naše spoznaje, putokaz našim putevima. Sjenke naše svijesti se kriju u dubini mozga, igraju svoju igru sa našim mislima koje su svjetlost naše spoznaje.
Svijest svjetlosti i sjena se krije u našim glavama, u kristalnom labirintu naše svijesti se odigrava najčudesnija predstava ritmičkog pokreta, izrasta uvijek nova slika svijeta u kojem živimo.
Današnje "opće znanje", novoizrastajuća znanost svojom umreženosti stvara u našim glavama tu novu sliku svijeta. Svjetlost u našoj svijesti, naše misaono ja izrasta iz sjedinjenih teorija filozofije, fizike, psihologije, neurofiziologije, a sjenke izrastaju iz sukoba umnog i emeocionalnog u nama, iz vjerovanja u stare dogme koje još uvijek nisu izgubile svoju vjerodostojnost jer nisu ničim pobijene.

Relativno i Apsolutno

Već sama pomisao na tvrdnju da neki ljudi, samo metaforično rečeno, žive u TMINI svoje svjesti, budi u meni uzbunu. Tvrdnja proizašla iz naučenog neznanja,tvrdnja koja dokazuje slijepu ustrajalost u nečemu što nema osnove ni u filozofiji ni u religiji ni u znanosti. Pišu se pjesmice, čovjeka se optužuje da mu je važnije vanjsko nego unutarnje postojanje, razvlači ga se između apsolutnosti i relativnosti ne razmišljajući iz čega su ta dva pojma izrasla. Znanost nas danas poziva da uistinu osjetimo svjetlosni zagrljaj u kojem živimo, da osjetimo tu čudesnu dimenziju koju sami svojim trajanjem u trenutku stvaramo. Neki pišu da je relativno tama, a apsolutno svjetlost, ne spoznavajući da je otac terije relativiteta služeći se konstantom brzine širenja svjetlosti napisao formulu koja je promijenila svijet i naše postojanje u nama.
Apsolutnost zakona klasične fizike zrcali svijet onakav kakav mi doživljavamo u svojoj i njegovoj trodimenzionalnosti, a reltivnost proizlazi iz prostor- vremena te čudesne dimenzije koju za sada tek misaono možemo spoznati.
Dok lutam virtualnim svijetom i čitam pjesme o paralenim univerzumima, o drugim galaksijama osmijeh mi se širi iz srca i zaustavlja na licu. Talenat nekih mladih ljudi se uzaludno prosipa ovim svijetom jer bez zanja je teško pisati pjesme o nama za sada nedohvatnim širinima. Ostanimo u sebi samima, pokušajmo uistinu u sebi osjetiti paralene univerzume, istražiti svoj unutarnji svemir, osjetiti svoje unutarnje svijetlo i njegovu vječnu igru sa sjenkama naše svijesti.

Osuda i oprost

Tko se usudi suditi, tko se usudi donositi osude, tko se usudi osuditi, tko se usudi prognati nekoga iz jednog zagrljaja, tko ima snage donijeti presudu o nekome koga ne pozna, čiji pogled nije doživio, čiji stisak ruke nije osjetio?
Tko je taj heroj današnjeg vremena koji optužuje, tuži i sudi istovremeno?

Mislim da smiju suditi tek oni koji znaju praštati, jer oprost je ponekada najveća osuda onima koji nikada ne praštaju. Oprost je snaga, oprost je ljubav, oprost je znamen u ljubavi življenog života.
Oprost je san djeteta koje suznim očima moli za oprost, a nezna zbog čega je kažnjeno, oprost je maštanje o lakoći postojanja i življenje u zagrljaju djetinje sreće i ljubavi, tom čudesnom stanju duše, snazi srca, energiji kojadjeluje na ljudski um i on tada uvijek i zauvijek oprašta.
Oprost je snaga kraljeva, oprost je dragulj koji se krije u duši careva jer oni praštaju iz srca koje je zadrhtalo dotaknuto molbom čovjeka nazvanog siromahom, čovjeka koji moli iz srca osuđenog za nešto što nije učinilo, iz duše razgolićene na stupu srama, razgolićene bez dokaza, bez znakova ljutnje, mržnje i strahova.
Oprostiti mogu samo oni koji znaju da su griješili, jer griješiti je ljudski, a samo čovjek u čovjeku priznaje svoje grijehe i oprašta grijehe učinjene u neznanju uzdrhtale duše. Opraštaju samo oni koji su koračali zvjezdanim stazama uzdrhtale duše, samo oni koji su slušali šaputanje simfoniju univerzuma i osjetili postojanje kraljevstva nebeskog u dubini sebe samoga.
Opraštati mogu samo oni koji su spoznavajući svoje grijehe osjetili u sebi rađanje nekog boljeg sebe, koji su osjetili da taština i osvetoljubivost često umjesto pobjede zaleđeno srce još više zazebe.
Oprostiti znaju oni koji su u treptaju suznoga oka osjetili uzrok svojih suza, osjetili snagu treperavih kristala, spoznali zakone izrasle iz izrastanja tog čudesnog kristalnog svijeta. Oprosti mogu tek oni koji su misaonom ponornicom krenuli puetvima svoje krvi i osjetili ljepotu zajedništva među krvnim zrncima, spoznali solidarnost među svojim čelijama, razumjeli snagu autopoieze u svojim membranama i razumjeli poruku tijela tijelu, čovjeka čovjeku, uma umu srca srcu.
Ne zakoni džungle nego zakoni solidarnosti i međusobnog razumjevanja su stvorili čovjeka, tu čudesnu speciju punu ljubavi, sreće i lakoće postojanja.

Opraštati znaju tek oni koji su spoznali i osjetili u dubini sebe tu, za sada jedinu dokazanu, istinu ljudskog postojanja, ljubav. Ljubav je salutogeneza, ljubav je izlječenje, ljubav je opraštanje jer ljubav ne poznaje lažnost postojanja u nekom lažnom svjetlosnom zagrljaju, ljubav uvijek oprašta jer ljubav iskri oprost svima onima koji lutaju stazama mržnje, zla, željom za osvetom.
Jedino ljubav ne sudi na slijepo, ne osuđuje iz osvete, jer jedino prava ljubav, ta energija izrasla iz čovjeka i ostala u čovjeku može, želi i zna opraštati.

Vatra pročišćenja

Ovo je metaforična priča o snazi unutarnje vatre, onog čudesnog plamena iz kojeg smo zaiskrili u ovozemaljskom životu. Osjetiti tu vatru u sebi znači osjetiti vječnost i beskonačnost u konačnosti naših tijela. Priča je izmišljena, izrasla iz mitova i legendi iz koji je nastajala povijest, filozofija, znanost, ali priča nas poziva na razmišljanje o snazi našeg utjelovljenog uma, o snazi naših misli i naših osjećaja koji ponekada doista peku kao vatra i šire se tijelom kao plameni jezici.

Svijet je nekada bio sretniji nego danas. U tadašnjem svijetu se godina isto sastojala od 364 dana i dani su imali 24 sata. Bio je bezgraničan i beskrajan, njime su se ljudi slobodno kretali i u njemu nije bilo noćnih utvara. U sredini svijeta je bila samo jedna metropola.
Njeno ime je bilo Ta- Land, grad čudesa. To je grad o kojem su mnogi do mene već pisali. U gradu Ta- Land sunce nikada nije zalazilo do kraja i nikada nije bilo noćne tame. Prelazi između dva dana su bili sumraci u kojima se sjaj svjetlosti uvijek nazirala. U tom gradu nije bilo niti jutarnje glavobolje jer su Fortuna i Migrena udružene sa suncem i mjesecom tkale materiju ljepih snova. To je bio grad sretnih ljudi. Gradom Ta- Land je vladao car čija je jedina želja bila pobjediti prolaznost, ostvariti vječnosti i besmrtnosti u kojima sreća nikada ne prestaje.

To je bilo u vremenu prije nastajanja "Corpus hermetikoum", prije pisanja "Tabule smaragdine" prije nego je ljude zaveo sjaj zlata i oni ga poželjeli stvarati. Cara je zanimao život. Želio je sudjelovati u stvaranju prirodnih zakona i zaustaviti umiranje. Našao se u magičnom labirintu svojih misli iz kojeg je tražio izlaz. Pošto je to bilo vrijeme kada nije bilo ničega do vode, vatre, zraka i zemlje on je počeo mješati te osnovne elemente nadajući se da će stvoriti kamen mudrosti iz kojeg će kao na traci teči život. Danima je sjedio zatvoren u velikoj hermetički zatvorenoj prostoriji i iz tame stvarao svijetlo, a u njegovoj glavi je nastajala oluja, bljeskalo je i grmilo. Odvojivši se od sunca i mjeseca on je ušao u migrenino carstvo i upoznao strahove svoje podsvjesti. Podnosio je tu strahotu u nadi da će jednoga dana iz epruveta izaći osnovna materija kojom će pobijediti smrt. No kako je vrijeme prolazilo shvatio je da njegovo tijelo stari, osjećao je nezaustavljivu prolaznost života, ali nada ga nije napuštala, nada da će ipak uspjeti zaustaviti taj proces. Izašao je iz laboratorija da udahne svježi zrak i da odmori oči. Sunce se smješilo nad njegovim gradom i on u tom trenu shvati da je sunce vječno. Poželi napraviti most kojim će moći odlaziti do vladara neba i sjediniti se s njim.
"Zapalit ću vatru i pokloniti se bogu sunca, izmješat ću zemlju i vodu i stvoriti novu materiju kojom ću namazati tijelo da blješti kao sunce i preskočit ću plamene jezike i snagom volje uzdignuti u vječnost." mislio je dok je ponovo u tamnoj prostoriji zemlji dodavao vodu i sve spajao sa zrakom koji je dobivao novi miris.
Nova materija je sjajila crnilom nečeg do tada nepoznatog i bila je mekša od zemlje a gušća od vode. Njegovi podanici su zapalili vatru na glavnom trgu grada. Narod se skupio da prisustvuje nastajanju vječnosti. Blještav i sjajan, obasjan suncem koje i toga dana nije zalazilo car je stao pred vatru i okupljeni narod. Oko njega se širio nepoznati miris. Narod je bio omamljen mirisom i sjajem careva tijela. Podanici su donijeli veliku posudu i postavili je pored vatre.

"Tko želi poči sa mnom u vječnost mora se namazati ovim eliksirom i pratiti me na mom putu ka suncu." uzviknuo je car i skočio u plamen. Zrak se je miriso njegovim tijelom i narod krenu za njim. Jedan za drugim su se mazali eliksirom i skakali u vatru. Energija njihovih želja se oslobađala i punila prostor. Tijela su nestajala u sjaju vatre koja je postajala sve veća, širila se trgom i ulicama i u jednom trenu, tutnjajući i tresući se, grad se odvoji od svijeta i kao velika goruća kugla nestade u kaosu univerzuma. Svijet je ostao netaknut, ali je dobio prvu zvijezdu na noćnom nebu. Od toga dana je prošlo puno tisuća godina.

Mnogi gradovi su nastajali i slijedili primjer Ta- Landa. Zvijezde su punile nebo. Gradovi blješte noćima, njihovi stanovnici žive vječni život i još uvijek pozivaju hrabre da ih slijede. Kada se ohrabrite i odlučite postati dio vatre, osnovnog elementa iz kojeg sve nastaje, ostvarujete proces kvantizacije, osjećate kvantni skok svojih fizičkih i duševnih stanja i tada možete putovati svjetovima. Ovaj u kojem mi živimo je postao premalen za snagu naših misli i osjećaja. Tu smo skučeni i često ograničeni bezimenim bolovima i osuđeni na bolno čekanje kraja. Zaustavimo mukotrpno umiranje, jer više od pola života provodimo u mračnom carstvu noćnih utvara.

Oslobodimo se od okova neznanja i zaronimo u dubinu znanosti koja već tisućama godina traži kamen mudrosti, kamen na kojem stoji upisana balada o vječnoj mladosti srca i uma

Panoptikum želja

Svo znanje svijeta, osim znanja o sebi samom, možemo naučiti posrednim putem. Sebe samoga, svoj utjelovljeni um moramo svjesno spoznati i pretvoriti u metafore koje ćemo pamtiti.Uspijemo li, sjedinjujući razumsko - emocionalne mogućnosti, sami sebi protumačiti pojam utjelovljeni um, uspjeli smo ga usvojiti i dopustiti mu da postane dio nas, kao ruka, noga, srce ili mozak, dragulj koji ćemo mislima dalje brusiti. Spoznavši taj dragulj u sebi mi postajemo bogatiji, snažniji, sretniji, mi prelazimo granice skučenosti u prostoru koji ne osjećamo, ulazimo u nevidljivu, ali snažnu rijeku vremena i postajemo svjesni svog trajanja u trenutku. Tada život postaje poezija koju smo čitali, zemlja čudesa kojom smo kao djeca lutali, bajka koju smo sanjali, legenda u koju smo vjerovali. U dubini nas samih se krije kristalno biće koje svojim treptajima, svojim vibracijama svojom energijom usmjerava naše želje, žudnje, čežnje, našu ljubav i naše snove.

Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:

ima čas kad ljubav i život postanu jedno.

U crnom kamenu može se pročitati san zemlje.

U kapi kiše na listu mrke smokve

svečanost ljeta trajala bi stoljeća

i sunce nikad ne bi silazilo iza golih smežuranih brda.

U jednom jedinom imenu

kao u staroj molitvi skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.

S njegovim blijeđenjem i mir je zašao, s

rce ga ne može graditi iznova.

I misao je nemoćna da ga traži

u mržnji stvari što jedna drugu poriču.

Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo

našim čelom koje je prestalo žudjeti.

Ljubavi, i tebe smo izmjerili

lažnom mjerom poljuljanog svijeta.

Vesna Parun

U glavi mi je panoptikum želja, kao u muzeju voštanih figura cijeli se svijet sakrio u orahovu ljusku dok Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom velikog oceana sna. Čujem jauk vječito progonjenog ljudskog rebra i olujno tužno zvono dok nad morem svjetle tri sunca, čudna trodimenzionalnost čovjekove sudbine, ljudska nemogućnost uzdizanja ka beskraju sna. Ljubav zgusnuta u ništa postaje svijesna svoje tragične ekliptike.Iznenada iza tame horizonta izranja četvrta svjetlost, svijetlost etičkog postojanja, svijetlost nad svijetlima. Orahova ljuska raste ka tom svjetlu spasenja, ispunja prostor sjedinjuje sve svjetlosti u sunčevu elipsu, u život tako jednostavan i lijep.

Ta mala drama svijesti, proživljena srcem, ta svjesno doživljena bol nas čini "stvaraocima trenutka". Zgnječeni u svojoj boli, pritisnuti bezumnom vrtnjom nevidljivih strahova, često se držimo jedan drugoga, zaprepašteni, nesretni, nesposobni da odpustimo, da oslobodimo, da dozvolimo srcu da diše. Pitam se zašto je to tako, je li to možda je zbog straha od prestanka te vrtnje ili je zbog nepresušne brige o samoodržanju naši život izrastao u moralni, idejni i osjećajni kaos. Nismo u stanju zgrabiti tvorca sudbine u svoje ruke, ne znamo što treba učiniti. Što nam onda preostaje? Samosažaljenje? Da, tugovanje nad životom, zapisano u kao balada u kamenu. Mnogi tvrde da im život izmiče iz ruku, da ih prijatelji izdaju, da se negdje sklapaju urote, a ne pokušavaju postati svijesni života i njegovih i svojih apsurda. Oslušnimo, zavirimo u dubinu sebe sama, zaboravimo na trenutak detalje da nam ne izmakne cjelina, učinimo to sada da ne odživimo život ne živeći ga. Kada spoznamo tu nemilosrdu vrtnju pijane lađe našeg postojanja, vrtnju u kojoj nam je kormilo ispalo iz ruku, tada treba skočiti u ono veliko uzburkano ništa u sebi, u kakvoću svijesti o sebi samom.

Bez diskurzivnog razmišljanja, pokušati osjetilima i osjećajima, osjetiti osjećanje osjećaja, unutarnju vatru svoga postojanja. To znači, u tom posljednjem trenu prije nego je naša pijana lađa počela tonuti, postati svjestan sebe i jedan drugoga. Tada zajedno zaroniti u san, roniti, roniti sve dublje, biti svjestan da smo bili blizu tonjenja, blizu potonuću, toliko blizu da smo ga skoro doživjeli, a onda sa osmjehom u suznom oku pogledati u sunce i dozvoliti ljubavi da krene na svoj put oko sunca i doživi svoju sretnu ekliptiku.

U "Pobratimstvo lica u svemiru", Tin nam je stihom dočarao taj zadnji krik duše kada se shvaća gola istina i kada se svi sa svima u panici uhvate za ruke. Zašto samo u panici, zašto tek onda kada netko počne tonuti? Možda se odgovor krije u stihu, iz zbirke soneta Vesne Parun "Salto mortale"

"A kad na vrijeme padne rđa, i zidine se ispod Srđa utvarna nasite sjaja….." i evo ja osjetih pod zamišljenom dugom apstraktno vrijeme, sat u sunčevom sjaju, minute u povjetarcu, sekunde u kapljicama kiše.

Klatno sunčanog sata nad nama kaplje sreću treptajima te čudesne energije, duginim bojama i vremenom prijateljstva. Pod klatnom tog sunčanog sata spoznah da budućnost ne postoji, ona je tek neprestana opomena o promašenom trenutku, ne proživljenom treptaju oka, ne pruženoj ruci, ne saslušanoj boli u neizovorenoj riječi utjehe PRIJATELJA PRIJATELJU.

http://dinaja.blog.hr/2009/01/index.html#dan24

Čuvarica mjesečeva hrama

Kroz tminu noćnih priviđenja čuvateljica mjesečeva hrama, na vratima svjetla svjetlo kristalnoga sjaja nad snove prosipa. U bezvremenu, vremenskog kotača, koračam stazom njenog snoviđenja, živim njena uzbuđenja, lebdim u daljine do svetišta snova, do svetišta na izvoru ljepote u kojem se iskri prah svih mojih sjećanja.
Dok u mislima lebdim ka mjesečevom hramu, slušam tišinu usnuloga grada, vidim kako se gase svijetla na oknima zgrada i pričinja mi se da osjećam kako ljudi tonu u snivanja drevna. Poželim tada čarobno vreteno kojim bih mjesečeva zlata mogla presti niti snova koje budna sanjam i kao čuvarica mjesečeva hrama zagrliti sve ljude u ovom trenu nadzemaljske sreće.
Lebdim bestežinskim svijetom, svijetom u kojem tkivo sreće iskri, dodiruje me Einsteinovo djelo, misaona snaga tog davnog pionira, lutalice putevima svjetla, vidim Dalievo rastopljeno vrijeme, Picassove Avignonke mi se smiješe i tako opijena naslućenim istinama ulazim u hram u kojem se trenutak pretvorio vječnost. U tom hramu žrtvenika nema, tu u svjetlu ljubav vjekuje, zlaćanu spiralu od svojih niti kuje, povezuje uspavana srca u svoj zagrljaj. Na oltaru snova sjećanja se bude, čuvarica mjesečeva zlata, od trepravih niti ljepotu tka, svilenkasti veo kojim, u beskraju samoće zalutalim putnicima, staze ka ostvarenju želja tim istkanim mjesečevim svjetlom pokriva.

Univerzum umno- osjećajnog u nama, svjetlosna dimenzija, svjetlosni zagrljaj ili 4- D samospoznaja

"Znanje je tek sjećanje, a usvajanje novoga je najčešće zaborav nečega što je bilo nevažno. Učenje je uvijek iznova čuđenjem ogrnuta misao, raskršće snova i želja, želja za rješavanjem još neriješenih zagonetki.
Pitam se u kojem vremenu sam se počela čuditi, zaboravljati i sjećati se, kada sam poželjela prestati živjeti neznanje. Iako se sve više sjećam, ja još uvijek i zaboravljam. Kada se zaustavim u trenutku i pokušam u njega skupiti sve prošle godine obuzme me misaono ludilo i osjećam kaos u glavi, kaos od stoljećima nagomilanih podataka koje bi trebalo poredati, stvoriti osobni glosar za život, drugim sjediniti tijelo i utjelovljeni um, a onda osmisliti onaj najpoetičniji za ljubav.
Buditi čuđenje u sebi, pronaći ga u čuđenju drugih, zaboraviti i opet se sjećati, širiti granice svoga uma, ući u kabinet zrcala i upoznati svoje jastvo i sva njegova lica, prepoznati emocionalnost u sebi, je jedini put ka istini života. "
http://umijece-vremena.blogspot.com/

Prije dvije tisuće godina, grčki filozof, Epiktet je rekao: "Ljude ne uznemiruju stvari i činjenice nego njihovo mišljenje i predrasude o njima." Važno saznanje o čovjeku, koje do danas nije izgubilo vjerodostojnost. Kako tada, tako i danas, čovjek ima potrebu razumjevanja stvarnosti. On vidi, miriše, kuša, sluša, ali i pored toga, sve što pri tome spozna su samo slike, iluzije prave stvarnosti. Epiktet je, u ono vrijeme želio svojom izjavom osloboditi čovjeka straha od smrti i nije mogao znati da se ta njegova misao širi na sva područja ljudskog postojanja. Tek danas, razvojem nauke o mozgu, postaje nam jasno da čovjek nemože drugačije spoznati stvarnost nego slikama u svojoj glavi.
Kako nastaje svijet u našim glavama?
Mi živimo u svijetu svojih misaonih slika i čini se, kao da nemamo drugog izbora.
Mišljenje je oblik bioenergije, koja nastaje organizacijom i preradom podataka i njihovim odnosom sa svijetom u kojem djeluje. Misao, osnova i uzrok nastanka filozofije, uvijek iznova sama sebi postavlja staro pitanje:
"Kako nešto nastaje tamo gdje ničega nije bilo?"
i isto tako staro pitanje o mogućnostima svijesne spoznaje ljudske stvarnosti. Misao, snaga ljudskog uma, se sukobljava s tim pitanjima već dulje od dva milenijuma i traje i djeluje, jer razmišljanje ne počinje iz ništa, ono ima svoj početak u nečemu i razvija se iz nečega i prelazi u nešto.
Misao pretvara viđeno, slušano, kušano i omirisano u sliku i daje joj oblik. Misao tu sliku i pamti. Misao čita, uči, ona se pretvara u energiju govora i energiju pisanja. Misao kombinira i uspoređuje i na koncu i odlučuje.
Mi znamo da je čovjek, jedino živo biće koji posjeduje tu vrstu bioenergije, ali još uvijek, velika većina tog čudesnog stvorenja zvanog čovjek, bez puno razmišljanja, vjeruje samo u ono što vidi i prihvaća samo ono već viđeno i davno arhivirano u pamćenju. Onaj "mali" dio tog istog stvora je mislio drugačije, smislo i nudio svoje znanje, spoznaju i otkrića. Rezultati čovjekove misaone energije su se redali, čovjek je, u svom prostoru, bio nadmoćan i nalazio se u centru univerzuma. Energiju, bilo koje vrste, je teško zaustaviti ili unuštiti, ona samu sebe inducira i stvara dalje. Biti u centru svijeta znači biti moćan, od Boga dan, stvoren i nepobitan. No ta činjenica nije bila dovoljna ljudskom umu, bioenergiji, koja kao da si je birala put i stvarala nove prostore u izabranim glavama. Ljudski um je mislio dalje, širio si taj novi prostor, punio ga novim informacijama, pretvarao ih u meme, dobroćudne viruse koji su se počeli širiti i u drugim glavama. Čovjek, obdaren umom je komunicirao s drugim umovima i razvijao sam sam sebe.
Zahvaljujući neprestanom titranju, nama još uvijek nepoznatog izvora energije, u krilu evolucije se razvijalo nešto novo, kulturna evolucija iz koje je se razvijala znanost.
Nastankom i razvojem znanosti, te novim otkrićima u astronomiji, čovjek je snagom svoga uma bio potisnut iz središta univerzuma. Ljudski um je dokazao da naša plava planeta kruži oko sunca, a da je sunce samo jedna mala zvijezda u jednoj maloj galaksiji u jednom malom djeliću univerzuma, koji mi još uvijek, po našem romantičnom shvatanju neba, pjesnički, nazivamo Mliječni put. Seljaci na Balkanu to, nešto malo, u kutu svemira, zovu i Kumova slama.

Kao što je na samom početku zbog želje za znanjem, čovjek bio izgnan iz raja, tako je opet "svojom krivnjom" bio istjeran iz središta svijeta, ali on je, vođen snagom najsavšenije tvorevine univerzuma, snagom djelovanja svoga mozga, počeo razmišljati o uzrocima postanka svijeta, ali i o sebi samom u tom još nedovoljno istraženom beskraju. To su bili sretni trenutci nesvjesnih ali efikasnih odluka. Ljudska spoznaja se, slijedeći prirodne zakone, sjedinila s prostorom i vremenom, a onda je u tim zakonima počela tražiti objašnjenja o samoj prirodi iz koje je i proizašla. Tako su se za čovjeka otvarala nova pitanja i on se je u želji za spoznajom svog pravog početka počeo pitati:
Gdje se u univerzumu nalazi ta materija, koja, ustvari, nije materija, nego vječno gibanje unutar energetskog polja? Gdje se nalazi početak ljudske svjesti, a gdje svijesti univerzuma?

Istraživači kao Galilei, Newton, Hubble i Einstein su za nas izradili novu sliku svijeta u kojem danas živimo. Mi danas znamo da je "Veliki prasak" bio trenutak oslobađanja energije, erupcija "Božjeg sna" iz koje su, u tom jednom jedinom trenutku, nastali i prostor i vrijeme i materija. Ako je taj prasak značio početak svijeta, morali bi još negdje u univerzumu biti ostatci isijavanja te energije.

Nova saznanja u fizici, nove hipoteze u znanosti, iako nama još uvijek neshvatljive, su ipak uspjele nas i našu plavu planetu uvesti u novu epohu postojanja. Bezbroj paralelnih televizijskih programa, virtualna stvarnost, virtualni prostor i hologrami su reprezentanti razvoja znanosti i uvođenje našeg utjelovljenog uma u multidimenzionalnosti svjesti i spoznaje. Radio, televizija, computer, internet, svemirski letovi i nano-roboti, cijeli taj razantni tehnološki razvoj je baziran na novim otkrićima u fizici. Moderna fizika opisuje i objašnjava svijet kompletno drugačije od onoga kako "običan čovjek" spoznaje svoju stvarnost. Običan čovjek je još uvijek ostao vjeran Newtonu i dokazljivim zakonima klasične fizike.
A novonastalim znanstvenicima je uspjelo otkrivanje novih zakona, tek kad su uspjeli svoju svjest izvesti izvan granica trodimenzionalnosti razuma. Spoznavši mnogoprotežnost svoga uma oni su krenuli dalje u novo izučavanje, da bi dokazali važnost tog malog, u isto vrijeme, velikog skoka za čovjekov um, za njegovu samosvijest.
Nova fizika, naročito teorije relativiteta i kvanta su znanosti poklonile osnove za ostvarivanje holističke, cjelovito- energetske slike svijeta.
Svijet u kojem smo rođeni i u kojem sretno živimo nije izgrađen od čvrste materije, u njemu ne postoje objekti koji su čvrstim granicama odvojeni od svjesti promatrača. U tom našem velikom svijetu je sve međusobno povezano, sve zajedno pleše i treperi sjedinjujući se u veliku gala predstavu našega života. Na pozornici tog velikog svjetskog teatra prostor, vrijeme, materija i energija gube svoje obično kolokvijalno značenje. Čovjek, sudionik i promatrač, postaje neprikosoveno i stvaraoc svih tih prirodnih procesa. Njegova svjest, kvantno stanje njegove bioenergije, u vječnoj vezi sa dalekim nepoznatim izvorom, prevrtljiva u svojim svojstvima, ali neuništiva u svom postojanju spoznaje zakone koji njom vladaju, ali još uvjek ne spoznaje sebe samu. Još uvijek nije stigla do izvora vječne rijeke ljudskoga života.

Probudimo li znatiželju i čuđenje u sebi, napustimo li vjerovanje u zakone i trodimenzionalnost klasične fizke, proširimo li granice svoga uma shvatit ćemo da je kvantna fizika najosnovnija od svih znanstvenih disciplina. Ona nam objašnjava procese u atomarnom i subatomarnom svijetu i to preko izmjeničnog djelovanja četiriju osnovnih sila našeg, tako čvrsto u nama usidrenog, trodimenzionalnog, materijalnog svijeta, gravitacije, jake i slabe elektro sile i elektromagnetizma. Izučavajući te sile, kvantna fizika je uronila duboko u materiju i spoznala da se tu radi o dinamičkoj manifestaciji energije u multidimenzionalnom prostor-vremenskom sustavu koji mi doživljavamo kao svoj svijet. Prihvatimo li barem misaono zakone koji vladaju u svijetu kvanta objašnjenje materije će nam postati razumljivije.

Da bi novi zakoni o materiji bili otkriveni i formulirani, pioniri znanosti su morali svjesno spoznati zakone u svojoj svijesti i poduzeti netrivijalne korekcije u vlastitoj spoznaji. Napustivši trodimenzionalnost svog, ranijim stereotipima blokiranog uma, su mogli na sebi samima, isprobati vjerodostojnost svojih tvrdnji. To je u sebi sadržavalo i osobno otvaranje kompleksnoj umreženoj stvarnosti, koja se nalazi iza prostora i vremena, ali istovremeno se isprepleće i sa našim svakodnevnim životom. Morali su u sebi povezati ono do tada poznato s mogućim, dozvoliti bioenergiji misli da ih svojim titrajima uvjeri u realnost njenog postojanja. U umovima znanstvenika taj proces traje još i danas, a svijet znanosti sve više prihvaća posljedice te revolucije spoznaje i fascinantnih prednosti koja ona donosi.
Znanost je postala poezija jer jedino poezijom možemo izreći ono još ne vidljivo i neopipljivo. Na nama ostaje da prihvatimo objašnjenja koja nam znanstvenici u svojim knjigama nude, kao što gutamo romane, pripovjetke i eseje. Naučna fantastika, odjenuta odorama nama nekih nepoznatih svijetova, pretvorena u bestselere i stisnuta na celuloidnu traku puni kinodvorane, a mi napuštajući taj virtualni svijet odmah zaboravljamo teleportaciju, nerazmišljamo više o kvantnom stanju koje nas je fasciniralodok je glavni heroj filma nestajao iz jednog svijeta i pojavljivao se u drugom.

Upravo to, za naš um još uvijek apsurdno, je od strane znanosti moralo biti prihvaćeno, da bi znanstvenici krenuli u konkretno i opipljivo izučavanje. To je bilo vrijeme uvjetovanog potonuća staroga svijeta da bi novi mogao početi. Odabrani umovi su na temelju svog staroga znanja, počeli graditi novi svijet pun iznenađenja, a to ni za njih nije bilo moguće bez razvijanja nove svjesti i velikog povjerenja u sebe samoga i svoju misao. Vjerovatno je bilo i momenata, kada su htjeli odustati od onoga što su vjerovali da znaju, a onda su se iznenada iz eksperimenata rađala nova rješenja i otvarala još jedna vrata iza kojih su se krila nova tumačenja o stvarnosti života.
Nove formule u kvantnoj fizici su djelovale i na razvoj drugih grana znanosti. Nije se baš sve moralo eksperimentirati, stanje materije se moglo matematičkim formulama i izračunavanjem dokazati ili predvidjeti.
Tako je došlo do razvoja tehnologije, koja svoje nastajanje i svoj razvoj zahvaljuje istraživnjima u mikrofizici. Tranzistor, computerchips i laser, sve je to nastalo u kolijevci kvantne fizike. Produkte tehnologije kupujem, služimo se njima nerazmišljajući da se procesi, koji ih aktiviraju, odvijaju i u nama dok mislimo, volimo, dok smo sretni ili melankolični.
Iako su pioniri kvantne fizike uspjeli vjerovanjem u ono što rade djelovati na svoju spoznaju svijeta, uspjeli svoj um osloboditi uskih dokazljivih trodimenzionalnih okvira klasične fizike, osloboditi se prihvaćanja samo apsolutnog vremena i prostora, taj problem još uvijek nije riješen za "običnog" čovjeka.
Čak i među sljedbenicima prvih kvantnih fizičara ima još uvijek onih koji samo primjenjuju novonastalo znanje bez stvarnog doživljaja multidimenzionalnosti univerzuma i sebe samog u njemu. Izgleda da niti oni, koji nam u srednjim školama predaju znanje, nemogu više ponuditi osim formula i objašnjenja njihovih primjena. Tu bi trebalo početi sa predavanjima, koja bi dovela do izjednačavanja i nadopune deficita svjesti i spoznaje. Implikacija kvantne fizike u općenito obrazovanje nebi trebala biti teška i komplicirana. Treba samo otvoriti jedna vrata, tog tako bliskog nam mikrosvijeta, i krenuti u avanturu nove spoznaje. Multidimenzionalnost uzdiže, sama od sebe, svijest u čarobni svijet umnosti u kojoj je stvarnost puna napetosti i uzbuđenja. U mladosti smo se u školi mučili sa teškim temema kao što je dohvaćanje zakona tangenti i logaritama, užasno dosadne stvari, koje više nikad u životu nismo trebali. Trebalo nam je tada objasniti da ta mehanička fizika potiče iz 17-og stoljeća i da je samo osnova za shvaćanje, nove puno šire stvarnosti u kojoj mi danas živimo. Još uvijek nije kasno. Dapače, svaki tren je nova prilika otvaranju novih spoznaja!

Prihvatimo li hipotezu da živimo u univerzumu, umreženom raspodjelama različitih oblika ultrafine energije svjesti koja univerzum stvara i pokreće, te da mi svojim postojanjem ostvarujemo realnost svoje svakodnevice, tada svjesno napuštamo skučenu trodimenzionalnost našega uma i ulazimo u multidimenzionalnost univerzuma umnoga u nama, sjedinjujemo sse sa svjetlosnom dimenzijom postojanja, postajemo sudinikom vremena, spoznajemo moć sadašnjeg trenutka, sjedinjujemo se s njim.
O toj, jedinoj istinskoj stvarnosti našega života bi trebali početi drugačije misliti, jer je u tome i naš egzistencijalni problem. Ne smijemo dozvoliti da živimo u mehanističkoj civilizaciji, u kojoj će tehnologija, kojom se služimo, izrasti iznad naše svjesne spoznaje stvarnosti. Takva civilizacija je osuđena na propast.
Povjesničari nam govore da je civilizacija, kao npr. staro Rimsko carstvo propala zbog nedostatka ideja. Jedini način da našu civilizaciju zadržimo i dalje razvijamo, leži u nama samima, u univerzumu umno- osjećajnog u nama. Moramo shvatiti da je multidimenzionalna samosvjest,
4- D samospoznaja, fenomenološko samopoimanje je pravi put za ostvarenje kreativnosti uma.
Istraživanjem mozga i načina ponašanja znanstvenici su došli do zaključka da i šimpanze imaju neku vrstu svjesnosti, čini im se da se one prepoznaju u ogledalu. Tu vrstu svjesti i mi stičemo tek razvojem mozga jer kao novorođeni mi nemamo osjećaj prvog lica jednine. Prođu mjeseci dok se kao dijete prepoznamo u ogledalu.
Neuroznanost se razvija, saznanja o djelovanju ljudskog mozga su sve mnogobrojnija, ali još uvijek neka pitanja ostaju bez pravih odgovora:
Jesu li naučnici uspjeli, među milijardama živčanih stanica u mozgu, pronaći i one odgovorne za svjest i samopoimanje?
U kojem trenu razvoja se, još uvijek nesvjesno, spojimo s zaostalom energijom velikog praska?
Po kojem zakonu i koje fizike se to dogodi?
I na koncu najvažnija pitanja:
Kako svijest uopće "ulazi" u "materiju" našeg tijela?
Da li svijest inducira samosvjest ili je proces obratan?

Svijest je puno više od samosvjesti, svijest su i osjećaji, doživljaji, misli, bolovi, razlikovanje kvalitete okusa i mirisa, sposobnost diferenciranja nijansi boja i tonova zvuka. Gdje stanuje naša svijest, ta mistična vatra našeg postojanja?

Religiozan ili ezoteričan čovjek vjeruje još uvijek da duša i svijest pripadaju u nematerijalni svijet vječnog života. Oni vjeruju u neki drugi univerzum, koji je dohvatljiv tek poslije smrti. Tu prestaje i stvarna svjesna spoznaja univerzuma umno- osjećajnog u nama, ali i nas samih. Danas nas neki obasipaju idejama proizašlim iz hipoteza znanosti, obasipaju nas nedokazanim podatcima da postoje galaktičke federacije koje bdiju nad nama, zvjezdana, svjetlosna bića koja kontroliraju naš život. Kada čitam takve tekstove prisjećam se lekcija iz gimnazije, lekcija iz povijesti koje su nas uvodile u tamu srednjeg vijeka, u vrijeme ignorancije, naučenog neznanja. Ne dozvolimo da ponovo nad našom svijesti navlada inkvizicija, da oni koji žele vladati ovladaju našom svijesti, ne prihvaćajmo njihovu ignoranciju jer naučeno neznanje muti izvor samospoznaje i uvodi nas mrak, a ne u svjetlosnu dimenziju postojanja, dimenziju koju nam znanost danas, svojim poetičnim tekstovima, daruje.

S druge strane, ako shvatimo mozak kao"običan" fizikalni objekt sa subjektivnim oznakama, koji podliježe samo zakonima klasične fizike, tada isključujemo objašnjavanje te u tom trenu za nas nedohvatne svjesti. Razmišljajući tako mi uništavamo njenu vezu s energijom početka, osuđujemo je na prolaznost i konfrontiramo se sa spoznajom smrti i konačnosti.
Sjedinimo li univerzum svoga uma sa multidimenzionalnosti velikog svemira, prihvatimo li svjesno igru sa čudesnim zakonima kvantne fizike, spremni na prihvaćanje zakona neke nove, dolazeće fizike, tada nam svjest postaje dohvatljiva, bliska i naša pa je u isto vrijeme je spoznajemo kao energiju koja je neuništiva.
Mi ne znamo kako u našem tijelu odrediti prostor u kojem bi sreli svjest i to zbog toga jer nemamo pravi odnos prema prostoru. Mi, slijedeći zakone klasične fizike, prostor još uvijek tražimo izvan sebe, još uvijek ga nismo naučili osjećati u njegovom nastajanju u nama samima.

Kada to doživimo, kada se počnemo identificirati sa prostorom koji nastaje, u nama samima, tada će i svijest, spoznata u svom nastajanju, biti dio tog unutrašnjeg našeg i samo našeg prostora. Svijest će tada postati život naš svagdašnji, titrajuća manifestacija i neuništivost vječnog toka naše bioenergije.
Spoznavanje svijesti nije odricanje, nego dapače, kompletno sudjelovanje u svim nijansama života. Tek sjedinjenjem energija svijesti i samosvijesti naše postojenje u univerzumu dobija i pravo značenje. Samo tako stvarno sudjelujemo u vječnoj mjeni dana i noći, proljeća i zime, rađanja i umiranja i utječemo na širenje univerzuma i našeg osobnog horizonta.

Kada razmišljamo o inteligenciji, mjerimo je po psihičkoj sposobnosti i brzini razvoja misli, te čovjekovom prilagođavanju u novoj misaonoj situaciji i tako ju odvajamo od svih drugih svojstava tijela i univerzuma umno- osjećajnog u nama. Na taj način i samoj inteligenciji sužujemo granice i vjerujemo da je ona u nama evolucijom već određena. Trebali bi i o tome razmisliti, a ne slijepo vjerovati, da smo kada nešto ne razumijemo, došli do granica određenog nam stupnja spoznavanja. Znanstveno dokazana činjenica da se univerzum širi, nam otvara mogućnost da svjesnim usmjeravanje misaone energije širimo univerzum naše inteligencije.
Znanost se razvija, ona nam otvara vrata nove spoznaje, daje mogućnost prelaženja praga malog svijeta, u kojem se mnogi od nas više ne osjećaju ugodno, ali nemaju hrabrosti zakoračiti u nepoznato. Stajati na vratima između dva svijeta, znači ne pripadati ni jednom.
Danas, za nas ako mi to ne dozvolimo, više nebi smjelo biti nepoznatog, stranog prostora. Prelaskom praga u novu spoznaju, mi sudjeujemo u novom konceptu prostor- vremena, susrećemo svijest uma na izvoru u četvrerodimenzionalnoj samokreativnosti. Za prihvaćanje svoje svjesne spoznaje kao sastavnog dijela svijeta u kojem moramo nastaviti živjeti, najteži je prvi korak, ali taj korak je odlučujući.
Tako i jedino tako možemo svjesno spoznati univerzum umno- osjećajnog u nama, osjetiti vezu "ja", tijelo i svijet u kojem postojimo i početi vjerovati da mi sami svojom energijom taj svijet i stvaramo. Tada ćemo stvarno osjetiti mističnu vatru svijesti i spoznati da ona ne nastaje iz opskurnog svijeta nekih neobjašnjivih fenomena, nego proizlazi iz granica univezuma našeg uma. Um je taj, kojim oblikujemo i širimo prostor, spoznajemo sve njegove dimenzije, njega treba, misleći sjediniti s novom koncepcijom o nastajanju osobnog prostor- vremena.

"Po mnijenju gorko, po mnijenju slatko, po mnijenju toplo, po mnijenju hladno, po mnijenju boja, a uistinu samo atomi i praznina." začuh glas koji je dolazio iza stvarnosti. To nije bio istinski ton na koji su moje uši u svakodnevici naučile, to je bilo titranje koje se u mojoj svijesti pretvaralo u sliku.
"Čiji li je to glas tako dalek i blizak u isto vrijeme?" pokušah se sjetiti od kuda mi je ta rečenica poznata. U mojoj svijesti bljesnu jedno novo svijetlo, nove nijanse boja zatreperiše pred mojim unutarnjim očima. Vidjeh nasmješeno lice čovjeka iz vremena prije našeg, lice nasmješenog filozofa kojeg smatramo ocem teorije o atomima.
Demokrit je tvrdio da postoji stvarnost iza "stvarnosti", iza onoga što se može vidjeti, čuti ili opipati, iza onoga o čemu nam tako jasno i neporecivo svjedoče naša osjetila. Sada osjetih da sam to zaboravila i da sam počela misliti da se Demokritov stvarni svijet ne može vidjeti jer o njemu nema nikakva svjedočanstva izvan Demokritova uma.
Kao da je netko podigao željeznu zavjesu, iznenada se u jednom treptaju oka u najdubljem dijelu moje duše zabljesnu cijeli jedan svijet iza stvarnosti i ja ga vidjeh, čuh i omirisah. Misao, proizašla iz te nove spoznaje, me povede dalje u sjećanje i ja spoznah da je to ono što mi omogućuje povezivanje stvarnosti i njenog zaleđa, povezivanje ta dva tako bliska i u istom trenu daleka svijeta.
Pogledah u riječnik stranih riječi, starogrčka riječ Atomos znači nedjeljiv, pa je Demokrit u ono davno vrijeme tvrdio da su atomi, te za njega najsitnije više nedjeljive čestice materije, prava stvarnost ovog svijeta, da ne postoji ništa elementarnije od njih. Sjećam se da smo i mi, djeca novoga vremena, donedavno bili uvjereni da se one dalje ne mogu dijeliti.
"Atomi prebivaju u praznini, svi su istog oblika i veličine, ali različitog rasporeda u prostoru. Međusobno se udružujući i preslagujući, tvore svo obilje pojavnog svijeta. Oni to čine vođeni nekom nuždom, zakonom, logosom." tvrdio je nasmiješeni filozof, a mi danas znamo da je Demokritova jedina greška bila u tvrdnji da materija nije beskonačno djeljiva. Njegovu nuždu, zakon i logos danas objašnjavamo međusobnim djelovanjem kvanta energije."
http://umijece-vremena.blogspot.com/

Prostor-vrijeme- energija, svjetlosna dimenzija univerzuma našeg uma

Ova tri osnovna pojma određuju i objašnjavaju prirodu i njene zakone.
Fizička realnost je nekada bila određena prostorno, vremenski i materijalno.
U antičko doba su prostor i vrijeme bili odvojeno tumačeni, a materija je bila čvrsta i postojana, u moderno doba su stopljeni jedno u drugo.
"Prostor", koji mi još uvijek tražimo na ulici, na morskoj obali ,u dnevnoj sobi je pojam, koji se dijeli u mnogobrojne podpojmove, ali uvijek sadrži u sebi i dimenziju vremena kao trajanja, što sve opet pretvara u energiju spoznaje, energiju univerzuma našeg uma, u svjest :

• Prostor-vrijeme doživljaja: Dijete, spoznajom otkriva prostor i uči orjentaciju u njemu.
• Afektivni prostor-vrijeme: emocionalno nabijen prostor doživljaja.
• Prostor-vrijeme spoznaje: Slika prostora nastala kroz doživljaj vanjskim osjetilima.
• Prostor-vrijeme pokreta: naša svakodnevica
• Prostor-vrijeme tijela: geometrija tijela i pokreta, 4- D samopoimanje
• Osobni prostor- vrijeme: 4- D samopoimanje i 4- D samomobilizacija, kinesfera.
• Prostor-vrijeme akcije: svakodnevni pokreti
• Prostor-vrijeme fenomena: Prostor ideja i iluzija
• Prostor-vrijeme materijalnih predmeta: svijet koji nastaje u našoj glavi promatranje, slušanjem, mirisanje i opipom
• Matematički prostor: apstraktni prostor definiran aksiomima i njihovim zakonima

Geometrija nam objašnjava klasičnu strukturu prostora, obilježava ga, a većina nas još uvijek nije shvatila da su oni, koji su se izdigli u multidimenzionalnost univerzuma svoga uma, sliku našeg velikog svijeta već davno promjenili, zakrivili ili zaoblili trajanjem i našim vječnim postojanjem i sudjelovanjem u njemu. Dokaz za zaobljenost kozmičkog prostora susrećemo kada sjedeći na obali mora promatramo jedrilicu koja se nošena vjetrom udaljava od nas. Na horizontu, tamo gdje se spaja more i nebo jedrilica nestaje postepeno iz našeg vidokruga. Zadnje što vidimo je vršak jarbola i pričinja nam se kao da je zajedno sa suncem utonula u more.

Prostor svijesti, titrajuća manifestacija bioenergije, ta trepereća slika spoznavanja stvarnosti je naša jedina stvarnost. U tom prostoru srećemo sebe sama i svijet oko sebe, tu se upoznajemo, tu se susrećemo i rastajemo, volimo i mrzimo. Misleći mi taj prostor stvaramo, oblikujemo u univerzum umno- osjećajnog u nama i tako se sjedinjujemo sa sviješću univerzuma. Priroda ne poznaje ravne linije u njoj nema pravokutnika, ni romboida, cijela priroda je jedna velika kugla u kojoj stoluje harmonija, sklad i ravnoteža između tijela i njihovih pokreta.
Sjedinjenjem spoznaja iz neurologije, neurobiologije, moderne fizike, suvremene metafizike, filozofije i kineziologije, čovjek postaje za znanost kompleksan, ali za sebe sama kompletan u 4- D samopoimanju svog postojanja.

Znanstvena revolucija ili spoznaja s one strane vremena i prostora

Bohr- Heisenberg.-ova slika svijeta, koj je satkana sjedinjenjem dviju komplementarnih slika kvantnog sustava, od slike vala i slike čestice, kojima pripadaju dva inkompatibilna načina mjerenja, može se najsažetije i najjednostavnije iskazati ovako:
" Contraria sund complementa."

"Atomi prebivaju u praznini, svi su istog oblika i veličine, ali različitog rasporeda u prostoru. Međusobno se udružujući i preslagujući, tvore svo obilje pojavnog svijeta. Oni to čine vođeni nekom nuždom, zakonom, logosom." tvrdio je nasmiješeni filozof, a mi danas znamo da je Demokritova jedina greška bila u tvrdnji da materija nije beskonačno djeljiva. Njegovu nuždu, zakon i logos danas objašnjavamo međusobnim djelovanjem kvanta energije.
"Beskonačna djeljivost materije, prostora i vremana je posve očigledna" neki drugačiji tonovi se mješaju u moju svjesnu spoznaju.
"To Aristotel pobija mišljenje svog sunarodnjaka." odgovara moje sjećanje.
"Ali on to u onom vremenu nije mogao dokazati." zaključuje moja svjesna spoznaja.
"Problem beskonačne djeljivosti je za antičke filozofe bio osnovni problem koje su željeli riješiti." sjećam se naučenih lekcija iz filozofije i mirim se sa spozanjom o mom današnjem neznanju."
http://umijece-vremena.blogspot.com/

Već se Aristotel, vrlo pomni motritelj biljaka i životinja, pitao kako to da se iz tako sličnih sjemena razviju posve različita bića kao trava, drvo ili zvijer. On je to objasnio, prethodeći genetici, time da se u svakoj klici krije entelehija, nerazorivo životno stanje, koje određuje mijenjanje i oblikovanje materije prema utvrđenom cilju. Stoga grčkom filozofu nije dovoljan zakon uzroka i posljedice, nego mu je također bitna teleologija, usmjerenje prema cilju.
Da bi upotpunio svoja razmišljanja o nastajanju živuće materije Aristotel govori o dihotomiji, dvojnosti trenutačnog i mogućeg stanja materije, nagovještavajući neprestano gibanje u njoj.
Tu dvojnost preuzima Ruđer Bošković kako bi svoj "novi svijet vječnog gibanja" suprotstavio francuskim enciklopedistima Diderotu i Laplaceu koji su zastupali materijalističku filozofiju. Svojim shvaćanjem atoma, kao središta sile, Dubrovčanin je prethodio kvantnoj teoriji, zacijelo još nerazvijeno i bez matematičke analize.
Niels Bohr i Werner Heisenberg su Boškovićeve misli dolično vrednovali stvorivši teoriju o mikrokozmosu koji više ne predstavljaju sićušna titrajuća tjelešca koja se gibaju u prostoru i vremenu, nego mikrokozmos objašnjavaju kao energetski kompleks pun različitih mogućnosti.
Vrijeme moderne znanosti je ustvari počelo u 16-om stoljeću Koprenikovom tvrdnjom, da nije zemlja, nego sunce, središte našeg univerzuma. Poznato nam je šta se poslije toga dogodilo, koliko otpora i koliko progona su doživjeli znanstvenici tog vremena, zbog te "bogohulne" ideje. No to ipak nije uspjelo zaustaviti revoluciju u ljudskim glavama, revoluciju koja još uvijek traje. Prva revolucija je dovela do toga da su se, unutar znanosti, počele prihvaćati samo eksperimentom dokazane činjenice umjesto do tada jedino priznatih religioznih i filozofskih dogmi.
Newtonovo poznato djelo "Philosophiae naturalis principia mathematika" je i najfundamentalnije djelo klasične mehanike. Isaac Newton ga je izdao 1687-e godine. Sam naslov nam odaje njen osnovni cilj i najavljuje sukob sa 1644-te izašlom Descartesovom "Principia Philosophiae" u kojem je on slijedeći Platona odvojio dušu i tijelo.
Newtonovi "principi" su bili izazov filozofima, fizičarima ali i teolozima za razmišljanje o osnovnim prirodnim zakonima. Iako Newton zastupa i brani mišljenje o postojanju apsolutnog prostora i vremena, već u to vrijeme je bilo fizičara npr. Huygens koji su vjerovali u relativnost procesa iz kojih izrasta gibanje u prirodi. Filozofsko objašnjavanje prirodnih procesa je izazvalo dalje negodovanje katoličke crkve, proizašlo iz straha u vjerodostojnost postojanja Boga kao stvaratelja svega u univerzumu. Neuspjevajući pronaći uzrok i izvor nastajanja sile gravitacije, Newton je sam vjerovao u postojanje "Stvoritelja" u dubini materije.

"Još nisam uspio otkriti, iz same pojavnosti gravitacija, uzrok njenog djelovanja.....nemam hipoteze za nju.... dovoljno je saznanje da ona postoji, da djeluje po, već poznatim, zakonima i svojim postojanjem objašnjava kretanje nebeskih i morskih tijela. Na ovom mjestu moram govoriti o duhovnoj supstanci koja se nalazi u svim čvrstim tijelima. Snagom i tromosti te supstance privlače se čestice tijela, izmjenično, pri najmanjem dodiru. Njena snaga privlači ili odbija tijela i na velikoj razdaljini."

Newton je govorio o "duhovnoj supstanci", o postojanju nečega iznad svega, o snazi kojoj nije uspio pronaći izvor. Zar to nije slično našim današnjim razmišljanjima kada nastojimo pronaći, razumjeti i dokazati izvor energije iz kojega istjeće ljudska svijest. Zar to što je Newton nazvao duhovnom supstancom nije svjest univerzuma koju tražimo da bi pronašli i ljudsku.

Do 20-og stoljeća se u okvirima znanosti smatralo, slijedeći Newtonove misli, da prostor i vrijeme nastaju i da se razvijaju samostalno bez ljudskog utjecaja na te procese. Objašnjavani su kao objektivna stvarnost, kroz koju se gibamo i u kojoj postepeno starimo, stvarnost koja postoji, kao prostor i prolazi kao vrijeme, bez obzira na nas.
Moram, odmah na početku naglasiti, da većina ljudi na ovoj prekrasnoj plavoj planeti, još uvijek tako doživljava sebe i svoj život. Sam pojam "prostor" stvara u ljudskim glavama misaone slike dnevnih soba, velikih građevina, parkova ili gradova, slike koje su zrcaljenje onoga što su svojim očima već vidjeli. Nastankom i razvojem perspektive u vrijeme renesansnog slikarstva je ucrtan put za trodimenzionalno poimanje prostora, a Piccasovi pokušaji razbijanja takove spoznaje prostora su u mnogim glavama ostali bez odjeka.
Izgleda kao da ne uspijevaju ili jednostavno ne žele svijesno spoznati nove, znanstveno utemeljene i dokazane činjenice, koje su ulaskom fizike u kosmički i subatomarni svijet uvjetovale i promjenu samih okvira ljudskog razmišljanja.
Vratimo se na sam početak 20-og stoljeća, kada je došlo do prevrednovanja dotašnjih vrijednosti. Iako još nitko nije znao da li će našom planetom poteči istosmjerna ili izmjeniča struja, dok je atom još bio najmanja čestica univerzuma, o elektronu se tek počelo sanjati, a materija još uvijek bila čvrsto tijelo, rođena je teorija relativnosti iz koje izrasla naša četvrta dimenzija, danas naučno dokazani, pojam o prostor- vremenu.
Prostor i vrijeme su aspekti prostor- vremenskog kontinuuma u čijem nastajanju mi, kao promatrači, svojim postojanjem sudjelujemo. Apsolutnog praznog prostora u kozmičkom i subatomarnom svijetu nema, a biti u vremenu je naša jedina realnost. Mi smo sudionici kozmičkog i subatomarnog svijeta, vrijeme i prostor su aspekti tih svijetova, to smo mi, to je čovjek u svojoj jedinoj istinskoj stvarnosti.

Pronalazak elektrona je prvo revolucionarno otkriće početka prošlog stoljeća, otkriće koje će kasnije promjeniti našu cijelu civilizaciju: od razumjevanja atoma, do nastajanja kvantnih computera i interneta, te stvaranja umjetnih genetskih organizama.

Danas kvantna teorija objašnjava stvarnost, u kojoj se više ne radi o atomima, nego o njegovim djelovima, kvantima, a to su elektroni, fotoni, kvarkovi, gluoni, strigsovi, superstringsovi. Ulazimo li dublje u mikrosvijet materije, susrećemo se sa svojstvima suatomarnih ćestica, koja našim očima nisu vidljiva, a našoj spoznaji još uvjek neshvatljiva. Tu se unutar kvantne mehanike krije dvojnost val- čestica, moderni dualizam koji za razliku od Descartesova, postaje misteriozan tek onda kad se val ili čestica žele vidljivo prikazati. Vidljivo prikazivanje, prikazivanje blisko našem iskustvu suprostavlja se samom postojanju kvanta. Kvant je tu, on postoji, ima formu, možda čak i boju, posjeduje i vrijednost, ali kvant nije ono što je vidljivo i tako objašnjivo. Kvant je paketić energije koji posjeduje realitet, ali taj realitet je za sada objašnjiv samo teorijom o njemu samom.
Za Einsteina je stvarnost bila primarno određena bitkom materije, onom Newtonom duhovnom supstancom i njenim osobinama, kao što su njeno mjesto i njeni energetski impulsi. Suprotno od njega Niels Bohr je stvarnost konkretizirao, samo odnosima među supstancama koje je on nazvao paketićima energije.
Dok se po Einsteinu postojeće stanje materije mjerenjem može potvrditi, za Bohra fizikalna stvarnost nastaje unutar samog procesa mjerenja, u kojem je uvijek prisutno njeno trenutačno i moguće stanje, a sam rezultat mjerenja je samo neka od vjerojatnosti proizašla iz kompleksa različitih mogućnosti.

"Bog se ne kocka", rekao je izumitelj teorije relativiteta, neprihvatajući Bohrove ideje o novoj znanosti, koju danas zovemo kvantna fizika. No danas nam izgleda, kao da je "Bog" ipak kockar. Povjesna revolucija u znanosti je prešla u novu revoluciju, revoluciju koja se odivija u našim glavama.

Samo pitanje, što je čovjek, tko je "on", a naročito pitanje, što je energija čovjekove svjesti muči znanstvenike još i danas.

Izjava, ljudsko tijelo je sustav izrastao iz energetskih titraja, se temelji na načelu kvantne fizike, sve je energija koja mijenja oblik i snagu, energija koja se manifestira u obliku vala ili čestice. Prema toj izjavi je čovjek aktivan i dinamičan energetski sustav koji proizvodi bioenergiju. Bioenergiju, sa svojstvima vala i čestice, čine njena četiri glavna oblika, tijelesna, emotivna, intelektualna i duševna energija, četiri vječno promjenjiva, ali i međuovisna oblika energije koja prelazi u pokretačku energiju iz koje izvire život.

Montaigne je u jednom svom eseju, već davne 1565-te napisao:" Mi smo svi sačinjeni od različitih komadića, i to sastavljenih tako bezoblično i raznoliko da svaki djelić u svakom trenutku igra svoju igru. A postoji ista onolika razlika između nas i nas samih koliko između nas i drugih."
On je tom mišlju čovjeka postavio u središte svog razmišljanja, rečenicom :"Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, pa i ja sam u sebi nosim cijeli svijet." ga je postavio u središte univerzuma.

Šta je život, a što 4- D samospoznaja?

Mikrokosmos, naša svijest o postojanju, slično makrokosmosu izranja iz još nedovoljno spoznatih zakona kvantne mehanike pa sjedinjujući u sebi prostor, vrijeme i pokret postaje svijet kristala u kojem se zrcali naš život, vrijeme koje izranja iz naših misli, naših osjećaja i prelazi u umijeće naših pokreta kojima stvaramo svoj prostor i vrijeme. Sjedinivši u sebi tri teorije koje su promijenile svijet, teoriju relativiteta, kvantnu i mikrobiološku teoriju, čovjek će jednoga dana možda biti u stanju odgovoriti na to pitanje.

"Zašto ste se odlučili za ovaj studij Filipe Bruno?" hladnim glasom je Giordana Bruna upitao nadstojnik Dominikanskog samostana onoga dana kada je s ocem stigao u Napulj.
"Da bih otkrio tajne života, da bih studirajući logiku i dijalektiku, prodro u plave daljine ljudske svjesne spoznaje." odgovori nesigurno mladić.
"Ovdje se studira teologija, znanost o stvoritelju."
"Ja sam siromašno dijete iz provincije i tek ako postanem novak u Dominikanskom redu mogu studirati, a teologija je most ka beskrajnom znanju koje se krije u istinama daleke antičke filozofije." odgovori naivno mladić.
Tražio je istinu o postanku svijeta čitajući Lukrecijev svijet atoma, djela o filozofiji prirode kardinala Nikolaus von Kuesa i Kopernikova djela o gibanju planeta, a zvijezda vodilja u svemu je bila Ljubav, energija kojoj je, sljedeći Platonove ideje, oduzeo erotiku i stavio je pijedastal spoznaje.
Giordano Bruno ne pristaje ni na ograničenost prostora koji je nametala crkva i ne vjeruje u postojanje svemoćnog Stvoritelja, još manje u legendu o Mojsiju, Kristovom rođenju, smrti i uskrsnuću.
"Ništa ne nastaje iz ništa" pokušava citirajući Lukrecija argumentirati svoju misao.
"Bog je svemoćan" govore mu tadašnji moćnici.
"Ako ne shvatimo da "ništa" nema ni prostora ni vremena ni materije, tada bez osnove vjerujemo u svemoć nečega čega nema" pokušavao je Giordano logikom svog mladenačkog srca opravdati svoju sumnju.
"Što je za Vas to nešto, što je bilo prije Vašega ništa?"
"To je ono misaono u meni, sjećanje koje prelazi u osjećaj koji me vodi, neprocjenjiva snaga, ljubav koja nas poistovjećuje s vašim anđelima i uvijek nam umiranjem poklanja novi život."
Na početku zainteresiran, a kasnije opsjednut filozofijom prirode i Kopernikovim znanstvenim radovima, on snagom svoga uma i poetikom svojih misli pretvara antičke mitove u znanstvena filozofska djela.
Dvanaest godina sazrijevanja je dokumentirao pretvarajući svoje misli u poeziju, služeći se metaforama sna. Vjerovatno se u dubini duše nadao da će ljepotom izraza osmisliti osjećaj koji ga je obuzimao i da će logikom svog srca uspjeti dokazati dinamiku svojih misli koje ga povezuju s univerzumom. Čovjek i njegovo "Ja" proizašlo iz te dinamike je za njega bio most na kojem se susreću znanje i doktrine, poezija i filozofija. "

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Revolucionarna knjiga E. Schroedingera, s naslovom kao pitanjem, "Što je život?", pitanjem koje se do danas iznova postavlja, a da još uvijek, nije našlo konačni odgovor. Nobelovac s područja fizike, Schroedinger je svojim mislima dotaknuo biologiju i dao pravi ton toj, do tada, uspavanoj grani znanosti. Tom, u ono vrijeme, među znanstvenicima, obljubljenom knjigom, Schroedinger je dao do znanja da je biologija nauka koja mora odgovoriti na pitanje:"Šta je život?" i to objašnjenjem djelovanja najsitnijih ćestica živuće materije. Filozofirajući fizičar je, sredinom prošlog stoljeća, tvrdio da jedino oni koji uspiju protumačiti postojanje gena, mogu razumjeti i šta znači život.
Fizika tog vremena je pronašla put u dubinu materije i vodeći fizičari su poželjeli saznanje podijeliti s biolozima i s njima zajedno ući u dubinu živih bića. Željeli su dalje lekcije o atomima i njihovom djeljenju učiti u životu. Sjedinjenjem znanja su počeli sa istraživanjima izmjeničnog djelovanja svijetlo-život, slično izučavanjima fizičara na relaciji svijetlo- materija.
http://sto-je-zivot.blogspot.com/
http://o-apsurdima.blogspot.com/

Univezum svijetla

"Što je uzrok da moje oči vide izlazak sunca? Zašto se igla na kompasu uvijek okreće prema sjeveru? Zbog čega se dva istovjetno nabijena elektrona uvijek odbijaju? Kako i od kuda znaju moje oči, igla na kompasu i elektroni što im je činiti?
"Ono što sačinjava esenciju nebesa, zemlje, zraka i vode, te ono što obuhvaća tvoj život, ja kćer mudrosti, njena ljubav, sve to nosim u svojim grudima." šapće mi majka svjetla nad svjetlima.
"Ti si čvrstoj materiji udahnula život i tako je učinila sudionikom božjeg sna."
"Život je pokret, titranje fotona, koji spajaju dvije sile u jednu i tako nevidljivi trepereći, slično vjesnicima neba, šire vijesti o nastajanju druge sile koja uvjetuje tvoj život na plavom planetu." vidjeh Sofijinu misao u odbljescima svijetla,
"Koja je to sila?"
"U njoj se krije tvoja peta protega." Sofija će nježno.
"To je sila za koju znam da postoji, ali je nemogu osjetiti."
"Fotoni su i treptaji moga sna, pa čine i onu svijetlost koju tvoje oči vide i tako svojim postojanjem u isto vrijeme organiziraju ljepotu i harmoniju cijelog univerzuma." Sofijin glas je titrao bijelom bojom danjeg svijetla i odzvanjao u mojim unutarnjim ušima.
Peta sila, peta protega, moja peta dimenzija je toplina koju osjećam kada mojim tijelom struji moja životna energija."
http://umijeće-vremena.blogspot.com/

Tako se ucrtao zajednički put za otkrivanje onog najdubljeg i najcjenjenijeg u čovjeku, njegovog života. S njima su se s vremenom sjedinili i neurolozi i tako su izrasle nove dicipline u znanosti mikrobiologija, genetika, biofizika, neurofizika i neurobiologija.

Znanost više ne miruje, sjedinjena ona traži pored ostaloga i nove mogućnosti za održanje ljudskoga zdravlja.
Današnja situacija unutar znanosti je najbolje okarakterizirana odgovorom američkog nobelovca Richarda Feynmana na pitanje "Što je svijetlost?" energija kojom je Sofija, majka mudrosti beživotnoj materiji udahnula život.
Odgovor je glasio: "Ni jedno niti drugo" što znači, ni val niti čestica nego kako je on to formulirao, "Nešto treće", a to "treće" je teoretski koncept jedne potpuno nove fizike. Možda je ipak sve samo titranje energije?
Što je svjesno 4- D samopoimanje?
Možda je sve samo titranje energije.

"Čitala sam knjigu o zadnjim danima Giordana Bruna i shvatila da cijelo vrijeme budna živim djevojački san. Giordano je svjesno otišao na lomaču ne dozvolivši da mu ukradu san.
"Ja sam još samo umoran. Ja sam još samo prazan." piše Giordano na Badnju veče svog zadnjeg Božića. "Još sedam dana do početka novog stoljeća, a možda mora proći još četristo, a možda i osamsto godina da ljudi razumiju ono što sam ja vidio, a više nemam vremena to i dokazati."
Osjetih ljubav u ideji koju nosim u sebi. Njegove misli su bile upućene nama, generaciji koja će četristo godina poslije njega lutati svjetom i dočekati početak novog milenija. U nama su skrivene mogućnosti kojima, ako ih pretvorimo u trenutak spoznaje, uistinu možemo rehabilitirati Giordana.
"Kakovi će oni biti?" pita se Giordano. "Čovjekova duša ne nestaje, ona živi u drugima. Ja ću onda biti duh, a moja duša danas piše tom čovjeku. Ovo je moj testament koji će preživjeti stoljeća. Ostavljam svoju viziju u nasljedstvo svim dušama sličnim mojoj. Trudit ću se da bude čitljiva za oči onih koji će lutati snovima u besanim noćima, onima koji će kao i ja budni sanjati."
Čitajući njegove zadnje misli ja više nemogu razlučiti san od zbilje. Zar je stvarno potrebno još četristo godina da Brunova istina postane priznata teorija?
"Tko ste vi moji sudci i krvnici. Jeste li ikada čuli pjesmu ljubavi, pjesmu koja nečujna ozvučuje cijeli svijet. Ja sam slušao tu melodiju i pokušao je slijediti svim svojim snagama. Upravo zbog toga su sve pjesme, koje sam nekada tebi pisao Morgano, je danas misao o Diani, mojoj jedinoj istini. Boginjo, uvjek kada sam na tebe mislio, čuo sam simfoniju univerzuma, govorio je vjetar, govorilo je sunce i govorili golubovi po krovovima. Sada dok mislim na tebe misao je i put k meni samome. Ti si u mom srcu, a ja sam sam dio tebe ti si moja sudbina i moj san, ti si ja."
http://umijece-vremena.blogspot.com/

Ruka kojom danas pišem je produžetak moje sreće koja se raspada u naboje energije i postaje vječni ples stringsa, superstruna mog najdubljeg osjećaja. Oči kojima gledam vide magloviti oblak nepredviđene stvarnosti koja se zrcali u mom srcu. Tu u beskonačnom svijetu i spektru prekrasnih boja nema granica ni mjerljivih ni dokazljivih procesa. Boje svojim mjenama, odaju snagu mojih doživljaja i ljepotu spoznaje.
Svjetsko znanje je proširilo svoj zagrljaj, Giordanova svjesna spoznaja, koju je on nazvao imenom boginje Diana, je moju svjest pretvorila u Arijadninu nit koja mi pokazuje put kroz labirint stvarnog događanja i vodi me ka izlazu iz nekadašnjeg zatvora neznanja. Postajem Ikarus, učim letjeti vremenom i vraćam se na početak, u pustinju iz koje se uzdigao čovjek i krenuo u događaj i tu još jednom odživljavam samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg iz svijeta, nego kao svjesno sudjelovanje u njemu, u svim njegovim mjenama u mom osobnom vremenu. Osjećam ples Fauna, svoje svjesno postojanje u univerzumu utjelovljenog uma, potvrđujem njegovo postojanje u sebi i tako konačno vraćam tijelu pravo postojanja.
Tijelo postaje izraz mog unutarnjeg stanja, vječni ples mojih misli istkanih od najfinijih niti energije mojih osjećaja. Smisao života dobija ljepši oblik kroz moju stvarnu životnost, koju ostvarujem otvarajući vrata života mom utjelovljenom umu. Svaka nova misao, nova ideja, spoznata mogućnost, je ponovo Giordanova svjesna spoznaja, udisaj za utjelovljeni um i snaga za njeno postojanje, što pretvara tijelo i mene samu u ekstazu postojanja. Rijeka svjesti me vodi ka cilju, pa se tako slobodna sjedinjujem sa svim energijama univerzuma i osjećam osobno sudjelovanje u procesu koji mi omogućava ulazak u veliki široki svijet istinskog postojanja.

Stara, otrcana misao mi prostruj glavom: "Nezaustavljivi vlak vremena kotrlja pred sobom tračnice koje ne dozvoljavaju zaustavljanje."
Oslobodih misao iz okova neznanja, da bih je uistinu i spoznala, trenutak zatreperi i zagrli me energijom trajanja. Poželjeh još jednom otići u vrijeme dok su bogovi hodali zemljom i uistinu biti dio mita iz kojeg je izrasla Diana kao Giordanova svjesna spoznaja. Ponovih želju već pretvorenu u misaonu sliku početka vremena. Misao se odvoji od mog tijela i ja osjetih kako koračam ka vratima vremena. Ulazeći u oktavu vječnog svjetla, tu astralnu dimenziju postojanja, ja poželjeh na to putovanje povesti sve one koji se u svojim strahovima ne usuđuju učiniti prvi korak ka slobodi duha i ući u svijet 4- D samopoimanja.

Znanost je postala beskrajna intelektualna avantura, u koju se čovjek, svojom težnjom za spoznajom, upustio.