Dva vuka u nama
U nama postoje dva vuka. Dobra vučica majka koja nas brani od uljeza u kristalni dvorac našeg postojanja i vuk stranac koji stražari na vratima srca, kao Kerber na ulazu u Had i brani nam ulaz u dubinu duše i onemogućava da spoznamo sami sebe, svoje strahove i damo im oblik, miris, okus i boju.
Tako neznamo tko smo.S imenom na krštenju poklonjenim ostajemo sebi bezimeni, anonimni i tako bezimeni lutamo životom i nismo svjesni nepoznavanja drugog dijela sebe, dijela svoje osobnosti koji se izgubio u našem nepostojanju. Ne tražimo u sebi to izgubljeno biće, nego ga ostavljamo samog u vječnoj tami unutarnjeg Hada i tako nesretni ulazimo u tuđe živote, rovarimo dušama, okrivljujemo, osuđujemo, napadamo, vrijeđamo. Svog Kerbera hranimo strahovima, osjećajem da smo pokradeni, željom za osvetom i tugom svoga opusjelog srca. Postanimo Orfej, uspavajmo ga melodijom duše, probudimo Psihu da ga otruje medenjacima srca, budimo Heraklit i izvedimo ga pod koplja dnevne svjetlosti jer tek u sukobu sa tom zvijeri u nama samima, tek kada joj oduzmemo snagu možemo osjetiti kako je bespomoćno biće u kojem prebivaju stanja naše duše. Susretati se sa suprotnošću onoga što vjerujemo da jesmo, slušati glas istine , sukobljavati se s njom, ušutkivati njen bjes, brisati njene suze i onda biti sigurni da smo izabarali ljubav, da čujemo treperave šapate svoje duše i da smo se odlučili voljeti, da, odlučili prvo voljeti sebe, a onda predivne oči boje sna u kojima se zrcali cijeli svijet.
Ljubav ta vječna energija koja nas hrani i brani od nas samih, koja uspavljuje Kerbera u nama i oduzima mu moć. Tek kada u očima tuđim pronađemo sebe, kada se utopimo u pogledu dobrote tada osjećamo istinu života, a Kerber nestaje ljepotom trenutka u kojem se sretni budimo.
U očima ljudskim se krije ljepota i dobrota srca. Pogled govori puno više od izrečenoga, više od napisanog. Oči su okna duše, zrcala snova, izdajice strahova, svjedoci laži.U mom životu naučih iz očiju čitati ljepotu duše, a osude napisane hladnoćom srca, osude tek tako nabacane, osude bez susreta pogleda, bez osjećaja stiska ruku, bez dodira koji ostavlja trag u srcu, za mene su beznačajne, prazna slova na papiru, uzaludni pokušaji snježnih kraljica da nam zalede srca. Kada u očima tuđim naslutim nesigurnost, strah od života, tugu koja uspavljuje vučicu majku i budi zvijer u njima, tada im počnem pričati bajke o dobru i zlu, prisjećam ih na drevnu priču o starom Indijancu i njegovom unuku, pokušavam ih naučiti da će u njima živjeti tek onaj vuk kojeg hrane svojim srcem. Misao je energija koja prelazi u osjećaj koji pamtimo, kojim spoznajemo Kerbera, onog drugog vuka u sebi, samotnjaka koji stoji pred vratima duše. Misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, jedino nedodirljivo u nama tada postaje snaga održanja, kojom ubijamo zvijer u sebi, ne dozvoljavamo joj da nas odvaja od izvora postojanja, od fontane svjetlosti, od vrela iz kojeg kao žuboravi potok sreće izvire samo ljubav.
Zagrljaj vala i pjene
Legenda kaže da je Sofija, majka mudrosti, u beživotnu materiju svjetlošću udahnula dušu i učinila ono što je danas i znanstveno dokazano. Nema krute i nepokretne živuće materije. Sve u nama i u prirodi se pokreće valovito- spiralnom dinamikom, sve titra i prelazi iz jednog oblika energije u drugu, sve je "mudrost" pokreta. Mudrost pokreta je misaoni doživljaj djelovanja svih tjelesnih ustrojstava.
Unutarnjim očima vidim kako se u dubini svijesne spoznaje otvara školjka iz koje izvire misao o vremenu kada je Einstein relativizirao prostor i vrijeme, a Heisenberg i fizičari Kopenhaške škole stvarali kvantnu teoriju, i kada je Picasso sjedinivši te novonastajuće uzorke u znanosti s umjetnosću počeo slikati slijedeći poliperspektivnost svog utjelovljenog uma. U toj misli se isprepliću i filozofske studije o prostorvremenu, pojavnostima samospoznaje, o svjesti, samosvijesti, samoosjetilnosti i samoosjećajnosti, te o neprekinutoj vezi tijelo- duša.Pitam se kada i kako je sve ovo što danas spoznajem počelo.
Trenutak postaje vremenski stroj koji me vraća na sam početak. Zaustavlja se na vratima vremena. Vidim "veliki prasak", pokret, koji je značio početak života i nastajanje univerzuma, vidim kako se univerzum širi i spoznajem da on, tim davno izazvanim pokretom, sam sebe održava vječnim pokretima.
Iz titrajućih čestica izlaze, kao slike, sva misaona iskustva proteklih stoljeća i čujem glas u kojem prepoznajem "misao univerzuma".Univerzum tisućama godina pokretom priča svoju priču iz koje je, u koljevci europske kulture, nastajala i filozofija, mudrost koja me navodi na daljnje razmišljanje.
Svaki pokret tijela je novi doživljaj, uvijek novoodvijajući proces u ustrojstvima tijela, pa bi ga trebali uvijek iznova spoznavati kao novo, trenutačno, iskustvo.
Misao je pokret, i ta spoznaja me navodi na traženje skrivenih mogućnosti pokreta u univerzumu uma, osnovnoj energiji njegovog početka. Spoznaja njegovog početka, pretvorena u slike "misao univerzuma" i "velikog praska", su slikoviti izrazi koje ću pamtiti.
U toj čudesnoj memoriji koju ispunja sve što vidim i poimam nije skriven samo njegov početak, nego i čudesna riznica kolektivne mudrosti u kojoj vidim prošlost sadašnjost i budućnost pokreta. Čini mi se kao da sam otkrila vrata duše svijeta i u njoj spoznala moju četverodimenzionalnost, osnovnu mudrost pokreta.
Pokret je život.
Svjesna te činjenice ja osjećam titranje energije mog utjelovljenog uma i postajem sigurnija u izreku: "Ja nisam zbroj mojih duševnih i tjelesnih stanja, nego vječno nastajuća cjelina dokazljiva mojim postojanjem i djelovanjem u svakodnevnom životu."
Pokret izrasta iz pokreta.
Pokret je ljubav.
"Veliki prasak" blješti pred mojim unutarnjim očima. Misao postaje osjećaj ugode koja se širi cijelim tijelom, slična osjećaju kada zrake ljetnog sunca dodiruju moju kožu, a lagani povjetarac je pojačava.
Osjećam lepršavost i ritam maestrala i slika "Velikog praska" prelazi u sliku sunčanog Mediterana. More nostrum blješti nezaboravnim zalascima sunca u kojima zavoljeh život i ljubav.
Dvije siluete izranjaju iz velike vode, sunce ih dlanovima budi iz predugog mirovanja. Na portama mora, tamo gdje se dodiruju kraj i beskraj, na vratima na kojima dan odlazi u san, Posejdon, kralj svjetskih oceana i Venera iz pjene izronjena zagrljajem, tim najsuptilnijim pokretom svijeta, sjedinjuju ljepotu tek otvorene školjke u biser još neizbrušeni u Ljubav. Taj čudesni pokret iz pokreta u pokret ljepotu ljudskog bića u ljepotu vječnih snova u treptaje vječne vječno pretvara. Zagrljaj, nježni dodir nezemaljskih bića, dodir pjene i morskoga vala uskovitla duše, univerze uma i trepereći tako, bejskrajno i vječno spusti Ljubav sa nebskog svoda do morskoga žala. U sutonu snenom, zagrljaj tih nezemaljskih bića se maestralom širi, bisere u nisku osjećaja slaže, pokret ruku tih božanskih bića miluje srce svakog zemaljskoga stvora.
Blagost tog dodira uzburkava misao i pretvara je u emocionalnu energiju.To univerzuma uma treperav i snen, ljepotom zagrljaja vala i pjene osjeća nježnost ljubavnoga žara i trenutak istine postaje trenutak spoznaje izrastanja "mog pokreta" čudesnog maestrala koji se širi univerzumom uma. Donosi mirise lavande, sjedinjuje ih sa mirisom mora, pretvara u novi osjećaj.
Maestral, moj pokret, budi stara sjećanja u meni. Nazivam ga "Povjetarac u lavandinom polju" i provlačim se između cvjetnih grmova. Mislima putujem dalje, prelazim veliku planinu, osjećam promjenu ritma. Moj pokret postaje "vjetar s Velebitskih visova". Spuštam se niz hridi u ravnicu. Miris lavande prelazi u miris nepokošenog žita. Moj pokret postaje "Povjetarac u žitu" i provlačim se njime između klasja nedodirujući ga. Gibak i savitljiv "moj pokret" putuje velikom ravnicom. Trag sličan beskrajnoj spirali ostaje utisnut u zlatu nepokošenog polja. Ljubav treperi klasjem, dodiruje me, miluje dušu, sjedinjuje me sa tim zlaćanim morem iz kojeg rastući ka nebu izranja život. Pokret, prvi uzdah neba, pokretom vječnim ljubav svijetom širi, kruhom nas hrani, a mi pokretom prihvaćamo tu Manu, taj čudesni dar neba.
Bez suvišnog trošenja snage, ne naprežući i ne umarajući se "moj pokret" ucrtava put svog nastajanja u moju svijest o njemu, u kojoj se vječno grle moj razumski i emocionalni um.
Ta misaona slika će ostati pohranjena u mom svjesnom pamćenju. Misao postaje most između "mog pokreta" i mene same, a moja želja za umjećem pokreta prelazi u njegov spoznatljiv oblik, moj osjećaj o pokretu. Moja misao se širi ritmom mog osjećaja za pokret i postaje moja svijet o pokretu. 4-D samomobilizacija mi otvara još jedna vrata u univerzumu moga uma.
Pokret je misao, koja nije izražena kretanjem, nego osjećajem da se svjesno krećem, a urođena sposobnost voljne motorike pretvara tu misao u pokret kojem, svakodnevnim jezikom, dajem ime radnje koju izvodim. Ja pišem dok emocije prelaze u osjećaj zadovoljstva, potiču moj um na razmišljanje i postaju napisane rečenice.
Moje ruke na tastaturi računala, u pokretu vidim svoje misli i jedna nova ideja iskri u mojoj glavi. Dlanovi trepere željom da ovo napisano prenesu na čovjeka koji mučen bolovima dolazi u moju ordinaciju. Moje ruke, poučene iskustvom dugogodišnjeg rada s pacijentima, osjećaju napetosti mišića, nepokretnost malih zglobova kralježnice, spoznaju bolne točke u vezivnom tkivu, moji dlanovi, sjedinjeni s mojim utjelovljenim umom, mi otkrivaju tajnovite puteve ljudskih duša. Nova ideja iskri u mojim zrcalnim neuronima. Empatija koja se u meni rađa pri svakom dodiru bolnog mjesta kod pacijenta prelazi u želju da tog čovjeka dlanovima uvedem u univerzum njegova uma. Vlastoručno bih mogla pokrenuti energiju svjesne spoznaje u pacijentu i otvoriti mu vrata iza kojih se krije, godinama zatomljena, njegova svijest o tijelu i pokretu. Vlastoručno bih ga mogla naučiti da spozna i osjeti geometriju svoga tijela i svojih pokreta, da uđe u misaono- osjećajni labirint svoje svijesti i doista osjeti četverodimenzionalnost svog postojanja, da tako moju ideju pretvorim u djelo, da 4- D samomomobilizacija postane njegov pokret.
Ideja, ona Platonova iskrica u mojoj glavi, povede moje ruke u avanturu traženja puteva kako bih je mogla pretvoriti u metodu s kojom ću pacijente naučiti samoizlječenju.
Manu propria kineziterapija
Da bih sebi olakšala pretvaranje ideje u djelo počela sam zapisivati rekacije pacijenata na moje pokušaje da ih uvedem u novi svijet svijesti o tijelu i pokretu. Tom napisanom sam dala radni naziv "Manu propria kineziterapija". Pacijenti su se mjenjali, dijagnoze njihovih poteškoća su me usmjeravale u otkrivanju slijepih točaka njihova uma. Pored rada mojih ruku dijalozi s pacijentima su postajali jedan od bitnih čimbenika metode koju sam razrađivala. Moja manu propria kineziterapija je preživjela porođajne muke, još uvijek je u povojima, ali sa svakim novim pacijentom izrasta moju metodu.
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
Unutarnjim očima vidim kako se u dubini svijesne spoznaje otvara školjka iz koje izvire misao o vremenu kada je Einstein relativizirao prostor i vrijeme, a Heisenberg i fizičari Kopenhaške škole stvarali kvantnu teoriju, i kada je Picasso sjedinivši te novonastajuće uzorke u znanosti s umjetnosću počeo slikati slijedeći poliperspektivnost svog utjelovljenog uma. U toj misli se isprepliću i filozofske studije o prostorvremenu, pojavnostima samospoznaje, o svjesti, samosvijesti, samoosjetilnosti i samoosjećajnosti, te o neprekinutoj vezi tijelo- duša.Pitam se kada i kako je sve ovo što danas spoznajem počelo.
Trenutak postaje vremenski stroj koji me vraća na sam početak. Zaustavlja se na vratima vremena. Vidim "veliki prasak", pokret, koji je značio početak života i nastajanje univerzuma, vidim kako se univerzum širi i spoznajem da on, tim davno izazvanim pokretom, sam sebe održava vječnim pokretima.
Iz titrajućih čestica izlaze, kao slike, sva misaona iskustva proteklih stoljeća i čujem glas u kojem prepoznajem "misao univerzuma".Univerzum tisućama godina pokretom priča svoju priču iz koje je, u koljevci europske kulture, nastajala i filozofija, mudrost koja me navodi na daljnje razmišljanje.
Svaki pokret tijela je novi doživljaj, uvijek novoodvijajući proces u ustrojstvima tijela, pa bi ga trebali uvijek iznova spoznavati kao novo, trenutačno, iskustvo.
Misao je pokret, i ta spoznaja me navodi na traženje skrivenih mogućnosti pokreta u univerzumu uma, osnovnoj energiji njegovog početka. Spoznaja njegovog početka, pretvorena u slike "misao univerzuma" i "velikog praska", su slikoviti izrazi koje ću pamtiti.
U toj čudesnoj memoriji koju ispunja sve što vidim i poimam nije skriven samo njegov početak, nego i čudesna riznica kolektivne mudrosti u kojoj vidim prošlost sadašnjost i budućnost pokreta. Čini mi se kao da sam otkrila vrata duše svijeta i u njoj spoznala moju četverodimenzionalnost, osnovnu mudrost pokreta.
Pokret je život.
Svjesna te činjenice ja osjećam titranje energije mog utjelovljenog uma i postajem sigurnija u izreku: "Ja nisam zbroj mojih duševnih i tjelesnih stanja, nego vječno nastajuća cjelina dokazljiva mojim postojanjem i djelovanjem u svakodnevnom životu."
Pokret izrasta iz pokreta.
Spoznavši to, njegove poznate definicije se isprepliću u misao kojom objašnjavam put ka njegovom stvarnom svjesnom doživljaju. Misaono ulazim u mnogoprotežnost univerzuma uma i postajem svjesna da je četverodimenzionalna samomobilizacija jedini istinski dio ljudskog postojanja.
Sjedim za računalom i pišući o mudrosti pokreta doista osjećam pokrete tijela, ali da bih pokretom osjetila život u sebi, on je mora postati "moj pokret", a ne definicija radnje koju izvodim.
Sjedim za računalom i pišući o mudrosti pokreta doista osjećam pokrete tijela, ali da bih pokretom osjetila život u sebi, on je mora postati "moj pokret", a ne definicija radnje koju izvodim.
Pokret je ljubav.
"Veliki prasak" blješti pred mojim unutarnjim očima. Misao postaje osjećaj ugode koja se širi cijelim tijelom, slična osjećaju kada zrake ljetnog sunca dodiruju moju kožu, a lagani povjetarac je pojačava.
Osjećam lepršavost i ritam maestrala i slika "Velikog praska" prelazi u sliku sunčanog Mediterana. More nostrum blješti nezaboravnim zalascima sunca u kojima zavoljeh život i ljubav.
Dvije siluete izranjaju iz velike vode, sunce ih dlanovima budi iz predugog mirovanja. Na portama mora, tamo gdje se dodiruju kraj i beskraj, na vratima na kojima dan odlazi u san, Posejdon, kralj svjetskih oceana i Venera iz pjene izronjena zagrljajem, tim najsuptilnijim pokretom svijeta, sjedinjuju ljepotu tek otvorene školjke u biser još neizbrušeni u Ljubav. Taj čudesni pokret iz pokreta u pokret ljepotu ljudskog bića u ljepotu vječnih snova u treptaje vječne vječno pretvara. Zagrljaj, nježni dodir nezemaljskih bića, dodir pjene i morskoga vala uskovitla duše, univerze uma i trepereći tako, bejskrajno i vječno spusti Ljubav sa nebskog svoda do morskoga žala. U sutonu snenom, zagrljaj tih nezemaljskih bića se maestralom širi, bisere u nisku osjećaja slaže, pokret ruku tih božanskih bića miluje srce svakog zemaljskoga stvora.
Blagost tog dodira uzburkava misao i pretvara je u emocionalnu energiju.To univerzuma uma treperav i snen, ljepotom zagrljaja vala i pjene osjeća nježnost ljubavnoga žara i trenutak istine postaje trenutak spoznaje izrastanja "mog pokreta" čudesnog maestrala koji se širi univerzumom uma. Donosi mirise lavande, sjedinjuje ih sa mirisom mora, pretvara u novi osjećaj.
Maestral, moj pokret, budi stara sjećanja u meni. Nazivam ga "Povjetarac u lavandinom polju" i provlačim se između cvjetnih grmova. Mislima putujem dalje, prelazim veliku planinu, osjećam promjenu ritma. Moj pokret postaje "vjetar s Velebitskih visova". Spuštam se niz hridi u ravnicu. Miris lavande prelazi u miris nepokošenog žita. Moj pokret postaje "Povjetarac u žitu" i provlačim se njime između klasja nedodirujući ga. Gibak i savitljiv "moj pokret" putuje velikom ravnicom. Trag sličan beskrajnoj spirali ostaje utisnut u zlatu nepokošenog polja. Ljubav treperi klasjem, dodiruje me, miluje dušu, sjedinjuje me sa tim zlaćanim morem iz kojeg rastući ka nebu izranja život. Pokret, prvi uzdah neba, pokretom vječnim ljubav svijetom širi, kruhom nas hrani, a mi pokretom prihvaćamo tu Manu, taj čudesni dar neba.
Bez suvišnog trošenja snage, ne naprežući i ne umarajući se "moj pokret" ucrtava put svog nastajanja u moju svijest o njemu, u kojoj se vječno grle moj razumski i emocionalni um.
Ta misaona slika će ostati pohranjena u mom svjesnom pamćenju. Misao postaje most između "mog pokreta" i mene same, a moja želja za umjećem pokreta prelazi u njegov spoznatljiv oblik, moj osjećaj o pokretu. Moja misao se širi ritmom mog osjećaja za pokret i postaje moja svijet o pokretu. 4-D samomobilizacija mi otvara još jedna vrata u univerzumu moga uma.
Pokret je misao, koja nije izražena kretanjem, nego osjećajem da se svjesno krećem, a urođena sposobnost voljne motorike pretvara tu misao u pokret kojem, svakodnevnim jezikom, dajem ime radnje koju izvodim. Ja pišem dok emocije prelaze u osjećaj zadovoljstva, potiču moj um na razmišljanje i postaju napisane rečenice.
Moje ruke na tastaturi računala, u pokretu vidim svoje misli i jedna nova ideja iskri u mojoj glavi. Dlanovi trepere željom da ovo napisano prenesu na čovjeka koji mučen bolovima dolazi u moju ordinaciju. Moje ruke, poučene iskustvom dugogodišnjeg rada s pacijentima, osjećaju napetosti mišića, nepokretnost malih zglobova kralježnice, spoznaju bolne točke u vezivnom tkivu, moji dlanovi, sjedinjeni s mojim utjelovljenim umom, mi otkrivaju tajnovite puteve ljudskih duša. Nova ideja iskri u mojim zrcalnim neuronima. Empatija koja se u meni rađa pri svakom dodiru bolnog mjesta kod pacijenta prelazi u želju da tog čovjeka dlanovima uvedem u univerzum njegova uma. Vlastoručno bih mogla pokrenuti energiju svjesne spoznaje u pacijentu i otvoriti mu vrata iza kojih se krije, godinama zatomljena, njegova svijest o tijelu i pokretu. Vlastoručno bih ga mogla naučiti da spozna i osjeti geometriju svoga tijela i svojih pokreta, da uđe u misaono- osjećajni labirint svoje svijesti i doista osjeti četverodimenzionalnost svog postojanja, da tako moju ideju pretvorim u djelo, da 4- D samomomobilizacija postane njegov pokret.
Ideja, ona Platonova iskrica u mojoj glavi, povede moje ruke u avanturu traženja puteva kako bih je mogla pretvoriti u metodu s kojom ću pacijente naučiti samoizlječenju.
Manu propria kineziterapija
Da bih sebi olakšala pretvaranje ideje u djelo počela sam zapisivati rekacije pacijenata na moje pokušaje da ih uvedem u novi svijet svijesti o tijelu i pokretu. Tom napisanom sam dala radni naziv "Manu propria kineziterapija". Pacijenti su se mjenjali, dijagnoze njihovih poteškoća su me usmjeravale u otkrivanju slijepih točaka njihova uma. Pored rada mojih ruku dijalozi s pacijentima su postajali jedan od bitnih čimbenika metode koju sam razrađivala. Moja manu propria kineziterapija je preživjela porođajne muke, još uvijek je u povojima, ali sa svakim novim pacijentom izrasta moju metodu.
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen