Unutarnji svemir

Šutljiva sova u zagrljaju tmine dušu moju mami, svojim tihim hukom me poziva na putovanje legendama, šapuće mi zaroni svoju znatiželju, utopi svoje čuđenje u antičkim mitovima. U šapatu njenom istina se krije, razmišljam o Olimpu drevnom, o Panteonu iz bajki, o izvoru vječnog svjetla, o mudrosti staroj i osjećam kako se sjedinjujem sa Atenom i Minervom slavnom i kako se moja duša očima čudesne ptice mojim očima sretno smije. Potiho da ne čuje nitko, mudra sova signal svoj mi šalje, grli me istinama, gnjezdi se u glavi, huk njen širi se tijelom kao nektar, bajkoviti božanski melem, sveto ulje prozračno i pitko, ulje koje moju svijesti oblači u mudrosti halje. Tada zaiskri unutarnji nebeski svod, stvaraju se boje duginoga sklada, ulazim u znanja svjetlosni brod, tajnovitu galiju stvorenu od starih bajki, pročitanih priča koja se sidri u mislima novih znanstvenika, jedri oceanom vječnoga znanja, ta stara mudrost na izvoru svijesti ostaje uvijek mlada.Onda osluškujem tišinu što se kao prekrasna ptica velikih očiju i tajanstvenog glasa ugnjezdila u mojoj svijesti, osjećam kako se misli igraju sa spoznajom u glavi, osjećam blizinu tog nedohvatnog svijeta, mirisi maslinika me prisjećaju na uvalu djetinjstva i ja osjećam da ponekad živim u nestvarnoj javi. Iz dubine duše dopire do mene novih saznanja jasni ton, vidim igru svjetlosti i sjene, dok iz srca dopire zadovoljnih otkucaja zvon. Dodiruje me nepostojan tračak unutanje duge, a u spektru boja sjećanja mojih još uvijek sjedi mudra sova, pogledom svojim hvata misli u mrežu od trepravih niti i najavljuje još jednu spoznajnu slavu, još jednu berbu u masliniku snova, još jedan bal u zagrljaju snova. U tom unutarnjem svijetu, svijetu punom sjenki satkanih od sjećanja, uspomena i znanja mirno sjedi ptica, znak drevne Atene, simbol čudnovate Minerve, čuvateljica hrama knjiga i maslinika mojih pradjedova i daruje mi lakoću vjerovanja u spoznaju izniklu sa izvora drevnih davno ispričanih priča.

Dragulj svijesti


Susrećem je često u snovima dijamantnu, prozirnu, nestvarnu ali postojeću vladaricu vremena, stvoriteljicu kristalnih odaja u dubinama svijesti. Mislila sam da su moje misli slične zvjezdanom prahu, a onda pročitah poetičnu misao o mislima u knjizi o neurofizilogiji mozga i spoznah zabludu u kojoj sam živjela. Pokušah osjetiti napisano, pokušah doživjeti lepršanje leptirovih krila u kristalnoj rešetki od koje sam stvorena. Prošetah tim blještećim beskrajem i osjetih prelamanje svjetla u kristalima svijesti, osjetih snagu i čudesno sjedinjenje materije i energije u ovo što nazivamo ljudsko biće, u ovo što sam ja, što si ti, mi, vi, oni.

Tu stoluje, tu vjekuje čuvarica naših snova, čudesna dijamantna carica koja u sebi krije porijeklo života i mnoge još neotkrivene istine. U njoj se zrcale nebeski cvjetovi, rijeka života žubori, šapati pršlosti i romori nedohvatne budućnosti. Zaronimo u taj kristalni svemir našeg postojanja, osluhnimo vjetrove koji pomiću oblake sa našeg unutarnjeg horizonta, doživimo alkemijsko vjenčanje misli i osjećaja, zagrljaj neba i oceana, poljubac sna i jave. Na jednoj hridi stoji kula gromovnica, zloglasna kula u kojoj su skriveni strahovi i tuge, zakoračimo smjelo u tamu nepostojanja i pustimo zrake našeg unutarnjeg sunca u to opasno zdanje, u tamnicu naše sreće, u kaznionicu naše ljubavi, u zaleđenu dubinu našega života. Dozvolimo dijamantnoj carici da toplinom svoga sjaja, da treperavom snagom svoga bića zaustavi olujne noći u nama, da trnovite puteve naših sanja pretvori u kristalni prah, da dugu zimu u nama u renesansu srca pretvori, da prospe svoju svijetlost putevima tmine i izvede nas na stazu spasenja od utvara koje nam kradu snove. Doživimo smirenje na pješćanom žalu davnih, možda tek djetinjih snoviđenja, sjetimo se onih kula od pjeska koje smo gradili na obroncima mladosti, sjetimo se lakoće postojanja i dozvolimo čuvarici naših snova da probudi u nama homo ludensa ono razigrano djete koje je vjerovalo da se ljubav rađa iz sedefaste školjke na žalu vjerovanja. Progledajmo srcem, osluhnimo srcem to nas tek procvala ruža poziva na planetu na kojoj sunce nikada ne zalazi, to nam sedefasta školjka u dubini srca šapuće o rađanju ljubavi, o sreći, o lakoći postojanja u svjetlosnom zagrljaju dragulja, dijamantne carice u nama samima.




Idealna ilustracija takvog pokreta je slika Hermesa, grčkog boga putnika, vjesnika neba i vjetra. U mudroj spoznaji da niti jedan pokret ne djeluje stvarno, ako u nama ne budi osjećaj daljnjeg kretanja, davni umjetnik je boga postavio tako, da izgleda kao da njegova stopala počivaju na vjetru i time kod promatrača izazazivaju osjećaj neprestanog kretanja. Bog postaje pokret sam, vjetar u prostoru, vjetar sam.

http://samopoimanje.blogspot.com/
http://samostabilizacija.blogspot.com/

Literatura:

Antonio Damasio, neurolog i neurofiziolog; "Deskartesova zabluda", "Osjećam, dakle postojim"i "U potrazi za Spinosom"Osjećam, dakle postojim

Američki neurofiziolog Antonio Damasio je svojom prvom knjigom "Deskartesova zabluda" pokušao povezati stoljetnu odvojenost osjećaja od razuma i na osnovu svog dugogodišnjeg znanstvenog ispitivanja dokazati da bez osjećaja nijedan razumski čin nije moguć. U svojoj drugoj knjizi "Osjećam dakle postojim" proučava tijelo, emocije i postanak svijesti. Ta knjiga je nastala na temelju istraživanja svijesti i znanja o njezinim temeljima, s psihofiziološkog odnosno neurološkog gledišta. Antonio Damasio, vodeći svjetski stručnjak za neurofiziologiju emocija, međunarodno poznat i po istraživanjima pamćenja i jezika, ovom je knjigom dojmio znanstvenike svjetskog glasa, pa je Peter Brook, svjetski poznati režiser, za nju rekao da je jedinstvo "pjesničke intuicije i preciznog istraživanja".
Damasio nas tom knjigom vodi do samih bioloških temelja svijesti, do njezinih fizioloških korijena. U njoj pronalazimo odgovore o svome jastvu, svome položaju pri stvarnim događanjima, o proširenoj svijesti, identitetu, spoznaji sebe i drugoga, emocijama, umu i mozgu, temeljnim ljudskim svojstvima i njihovu "sublimnom stapanju".

U svojoj zadnjoj knjizi "U potrazi za Spinozom" Damasio zaključuje da emocije i osjećaji nisu nefunkcionalni ostaci evolucije bez kojih bi se moglo živjeti, nego bitna svojstva koja čine naš svakodnevni život.
On upotrebljava dvije riječi koje, na izgled, imaju isto značenje, ali se po njemu razlikuju po djelotvornosti i neurobiološkoj pripadnosti. Promatrajući strukture ljudskog mozga u kojima se ocrtavaju procesi nastajanja emocija i osjećaja otkrio je razliku u vremenu njihova pojavljivljanja. Za njega je bilo vidljivo da emocije izazivaju podsvjesna /reakcije/protudjelovanja tijela, a osjećaji /svjesne reakcije/ svjesno protudjelovanje uma. Reakcije tijela na emocije dolaze iz onih dijelova mozga i leđne moždine gdje su pohranjena središta naših urođenih svojstava.
To je npr. refleksno podizanje ruku prema licu u trenutku opasnosti od udarca, pomicanje ruke od vatre, gubljenje svijesti pri nezaustvljivom brzom udisanju bez izdisaja, ali i osmjeh na licu pri iznenadnom susretu drage nam osobe ili ubrzano kucanje srca pri poljupcu. Iz tih refleksnih /reakcija/ protudjelovanja proizlazi naša samoosjetilnost.
Osjećaji nastaju svjesno usmjerenim procesima čiji se tragovi nalaze u djelu mozga za apstraktno mišljenje. Svjesno spoznati osjećaj postaje misaona slika, koju mi onda pamtimo i možemo je svijesno obnavljati.
Iz emocija, tek njihovom svjesnom spoznajom, nastaju osjećaji, na koje čovjek može svjesno utjecati i njima upravljati. To svojstvo našeg uma nazivamo samoosjećajnost.
Emocije su, po vremenu nastanka, uvijek ispred osjećaja.
Jednostavno biološko objašnjenje ove tvrdnje proizlazi iz proučavanja evolucije primata. Priroda je u budućem čovjeku prvo stvorila emocije iz kojih su dolazile jednostavne, podsvjesne reakcije obrane i održanja vrste. Priroda je, puno prije nego što se kod pračovjeka razvila sposobnost zdravorazumske spoznaje, štitila život kao nešto vrlo vrijedno i obdarila ga emocionalnim umom.
Damasio na koncu svojih istraživanja zaključuje da tako raščlanjena djelovanja emocija i osjećaja nisu pravo stanje čovjekove biti. Proces koji ih u svjesnom biću povezuje naziva samopoimanje.
Čovjek, kao jedino svjesno živo biće, može, koristeći se darom svjesnog samopoimanja, prepoznati emocije te ih, procesom samorazmjevanja razlikovati i obraditi.
Povezujući emocionalni i razumski um čovjek se u evoluciji uzdigao do sfere svjesne spoznaje tog procesa i stasao do stvaralačkog uma kojim emocionalnu energiju može usmjeravati u pravi i puni osjećaj.

4- D samopoimanje je proces koji nam omogućuje razlikovanje osjeta u tijelu /udarac, ubod, opeklina/ od osjećaja u utjelovljenom umu/bol, ljubav, tuga, sreća/.
Samopoimanjem ponovo oživljavamo, skoro zaboravljeni, godinama zapostavljani emocionalni um, kojim razlikujemo procese samoosjetilnosti i samoosjećajnosti, a iz njihovog sjedinjenja proizlazi naše umjeće življenja.
To me navodi na razmišljanje o umjeću svakodnevnog pokreta. Naš utjelovljeni um je most koji spaja osjete, osjećaje i tijelo u pokret.
Damasio nas svojim djelima poziva da povezujemo naš misaoni, emocionalni i fenomenološki, egoistični um, dabi na taj način naučili osjećati tijelo, dabi bili sposobni prepoznati njegove signale i bili u stanju na njih mjerodavno reagirati. Kao što nas je u knjizi "Deskartesovaj zabluda" podsjetio da je misao materijalizirani osjećaj, knjigom "Osjećaj zbivanja" potvrdio Deskartesovu zabludu, tako u "Potrazi za Spinozom" povezujući neurobiologiju sa filozofijom potvrđuje najnovija dostignuća u znanosti i utire put holističkom poimanju naše stvarnosti. Misli, osjećaji i tjelesni osjeti su cjelina koja nas čini svjesnim živim bićem.
4- D samopoimanje, 4- D samostabilizacija i 4-D samomobilizacija nam otvaraju nove puteve spoznaje na kojima možemo otkrivati slijepe točke naše svjeti o tijelu i pokretu, spoznavati narušenu geometriju našeg tijela i naših pokreta. Kada smo samopoimanjem uspjeli u nama probuditi prorprioceptivnu svijest tada će nam biti lakše trenirati i proprioceptivno pamćenje i samostabilizacijom uspjeti održavati i usavršavati geometriju naših zglobova da bi samomobilizacijom ostvarili i geometriju naših pokreta. Manu propria kineziterapija je koncept kojim pokušavam potvrditi izreku "Cjelina je više od sume njenih djelova". Univerzum umno- osjetilno- osjećajnog u nama je cjelina koja je više od sume njenih djelova, ta "cjelina" smo mi sa svojim tijelom, pokretima, mislima, emocijama, osjetima i osjećajima. Mojim novim konceptom ja želim otvoriti puteve do našeg misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta u kojem se kriju uzroci naših nesretnih i bolnih stanja. Tek ušavši u labirint naših zrcalnih neurona mi možemo prepoznati sva svoja "Ja", misaono, emocionalno i fenomenološko, otkriti neiživljene emocije pa ih oblikovati u osjećaje koje ćemo pamtiti, nagomilanu negativnu emocionalnu energiju pretvarati u pozitivnu za život važnu energiju.

Pokret proizašao iz izvora pozitivne emocionalne energije je slobodan i lijep. On se širi tijelom, prelazi tjelesne granice i oblikujući prostor našeg djelovanja i spaja nas sa prostorom univerzuma uvodi nas u četverodimenzionalnost našeg postojanja.