Dimenziona vrata?

Ne, tek posuđena vrata vremena!

Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na vratima duše, svitalo je u srcu, svitalo je dimenzijama novim u ljudskome umu. To je bio zov nutrine, zov unutarnjeg sunca koje nas svjetlošću svojom poziva da poslušamo odkucaje našeg unutarnjega sata i zakoračimo u vrijeme prije vremena da prođemo kroz ta tajnovita vrata. Kao vila iz djetinjih priča, čudesna i snena dimenzija nova nam osvijetljava put do željenih daljina. Njena haljina je bijela, satkana od osjetilne pjene i misaonog satena, a u kosi njenoj blješti dijamantni cvijet, cvijet na čijim laticama otkucava naše vrijeme. Mirisi ljepote šire se dimenzijom snova, treptaji dobrote pokreću našu unutarnju uru, pjesak kaplje zrncima toplote dok ona, kao vila iz djetinjih snova, na pegazu bjelom jezdi ka onoj dalekoj, našega rođenja zvijezdi. U nedohvatnim dubinama svijesti, na vratima dimenzije snova, lahor njenog leta miluje nutrinu, spektar novih boja razbija bjelinu, ta tajnovita dimenzija se pretvara u željenu blizinu.

http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/2007/06/vrata-vremena.html

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-30.htm#235

In memoriam kralju heretika

Giordanu Brunu u čast, njemu pogubljenom na Campo del Fiori 17. 02. 1600- te godine. Tog jutra je iz tihe lomače jedna Legenda poletjela u nebo.
Gioradnu Brunu stvoritelju svjesne spoznaje ove čudesne energije, koju već stoljećima nazivamo Ljubav posvećujem ovu predivnu melodiju iz Le Jardin De Mélodies i ovaj tekst.

Bio je jutro 17. veljače 2000. Campo del Fiori se budio mirisom cvijeća i svježeg peciva. Stajali smo omamljeni svitanjem i iščekivanjem. Sunce se tek pojavljivalo na horizontu i njegova je prva zraka obasjala kneza heretika koji je stajao na piedestalu i pozdravljao s nama ovo četristoljetno jutro njegovog pogubljena koje ga je učinilo besmrtnim. Gledam u lice tog čovjeka koji još uvijek na sebi svojstven način sudjeluje u mom životu i pitam se što je u onom vremenu uistinu bilo tako opasno u njegovoj kozmologiji da je njegov život bio ugašen vatrom. On je postao sudac naše svjesti i savjesti pa iako se njegova metoda razlikuje od današnjih, njegova spoznaja je slična ovima koje mi danas pozdravljamo. Onda su ljudi još vjerovali u odvojenost zemlje i neba. Gore je vladao Bog i tajnovita svetost njegove moći, a dole je ostao čovjek sa svojim grijesima i svojom prolaznosti, čovjek najudaljeniji od savršenstva, ali u isto vrijeme u središtu Stvoriteljeve moći. To je bilo vrijeme kada su crkveni oci savršenim nebeskim tijelima, pored četiri dobro poznata Aristotelova elemenata, pribrojali i peti element, kvintesenciju, Boga koji je sve drugo i stvorio. Giordano Bruno odbacuje to objašnjenje, postavlja čovjeka i univerzum njegova uma u središte zbivanja, a peti element je za njega misao, osjećaj, ljubav, koja potvrđuje da je Božja snaga u čovjeku samom. Nisu mu vjerovali, bojali su se Boga i njegove osvete. Zatvorili su ga u Anđeosku tvrđavu i sedam godina čekali da prizna pogrešku, da odustane od svojih misli i svoje spoznaje. Diana, boginja lova, personificirana ljubav u njemu je bila jača od crkvenih otaca, Bacchus, bog vina i opijenosti ga je snagom svoga duha hrabrio da izdrži sva mučenja, da ustraje u istini koja je bila tako blizu, ali u isto vrijeme i užasno daleko od vremena u kojem je živio.

U zraci sunca naslutih san koji će nas odvesti u ono daleko stoljeće mraka. Diana i Bacchus se spustiše k nama. Dva goluba su šetala trgom i ja im dobacih mrvice peciva koje smo grickali.Tamo gdje je stajala statua se odjednom pojavi lomača i drvo muke. Narod se skupljao. Golubovi prestadoše kljuckati mrvice i odletješe.
Pjesnik me zagrlio.
"Ova predstava je smišljana četristo godina"
"Rim pere ruke prekasno"
"Pogledaj dolaze glumci"

S druge strane trga su dolazili crkveni oci i građani obučeni u renesansne kostime. Zauzeli su mjesta na drvenim tribinama. Mi smo sjedili na rubu trga pomješani s pukom koji je isto bio u odorama onog vremena. Složena brezovina je čekala vatru, uzavrela masa događaj. Tek načeto novo stoljeće je mirisalo na smrt.
"Giordano je potcijenio moć crkve" šapnu pjesnik
"Oni su ga mučili, ali ne samo fizički. Odugovlačili su sam čin pogubljenja." prisjetih se podataka iz nedavno pročitane knjige
"Giordano Bruno ili ogledano beskonačnosti"
"Da trebalo se dogoditi na novogodišnje jutro i on se već bio s tim pomirio, a onda su smaknuće odgađali iz dana u dan"
"Inkvizitori nisu govorili o ubistvu, nego o slučaju koji moraju privesti kraju. Činjenica da jedan čovjek umire kao da nije proizlazila iz određenih crkvenih formaliteta pa tako ni najsurovije pravno ubistvo povijesti nije opterećivalo crkvenu savijest, nego je prikazano kao dokaz svjetskog nasilja."
Odjednom začusmo bubanj. Stražari dovedoše zavezanog, izmučenog čovjeka i zavezaše ga za stup muke.
Sjetih se knjige" O herojskim zanosima" i trećeg dialoga u kojem Bruno proživljava svoje smaknuće. I upravo kako je napisao krvnik zapali vatru, a u moći plemenitih uzica čovjek gori ljepotom osjećaja i guši se u dostojanstvu svoga bića. To je ipak samo vatra u kojoj on gori ali ne izgara. Užareni čvorovi postadoše zvijezde koje će, kao i čovjeka, svijet stoljećima slaviti.

Učinilo mi se da čujem njegov glas:
"Sinoć sam izvukao papire iz svih rupa u tamnici i pustio moje male sive prijatelje da samnom dočekaju zoru. Podjelo sam s njima moj zadnji obrok i pričao im šta vidim kroz mali prozor. Svitanje sam dočekao budan i gledajući oblake kako plove nebom. Noćas su sjale zvijezde i ja sam vidio svjetove u kojima će se ovoga jutra nastaviti moj život. Nema raja, ni pakla nema. Postoji samo život u različitim oblicima. A vi prisutni u zadnjim trenutcima ovoga oblika moga života nemojte me brzo zaboraviti."
Vatreni jezici su bivali sve veći, pucketala je brezovina, iskre su frcale uokolo.

"U meni nema strave, ne obuzima me bol nego je to osjećaj mirnog izgaranja i slatkog umiranja. Ja mislim i u meni umire čežnja, veliko svjetlo gasi vartu i moje srce postaje plam. Moj pepeo postaje sjena robovima zla. Moja ljubav kao i svaka ljubav teži božanskoj ljepoti."

Utihnu glas i kao u mom davnom snu iz pepela poletješe golub i golubica i spustiše se pored nas i kao da se ništa nije dogodilo nastaviše kljuckati preostale mrvice peciva. Narod je pljeskao, predstava je bila gotova. Prišli smo statui. Potražih njegove oči i učini mi se kao da se nasmiješio. Odjednom osjetih treperenje zraka, lagani povjetarac mi dotaknu lice, a kamen prosu misli u naša osjetila.
"Oni koji su izgovarali presudu su se u tom trenu bojali više od mene."
"Čega su se bojali?"osjetih kako moja misao prelazi u treperenje zraka i sljubljuje se simfonijom vjetra.
"Bojali su se istine kao što su se bojali i Boga kojeg su samo koristili."
"Mi smo danas na vratima raja u koji još uvijek ne možemo ući"
"Još nije došlo vrijeme za novo zlatno doba"
"Kako to znate?"
"Mora proći još četristo godina, misao, osjećaj i ljubav još uvijek nisu dokazljivi."
Trg cvijeća se polako budio iz jutarnjeg sna. Žamor oko nas je postajao sve veći i misli utihnuše.
"Htjela sam ga upitati što se nalazi u crnim rupama." pomislih nezadovoljno
"Pitaj ga, on će te sigurno čuti." iznenada reče pjesnik
"Zar čitaš moje misli?"
"Osjećam ih."

Relativnost našeg vjerovanja u apsolutnost

Dimenzija prostor- vrijeme, to čudesno tkivo svemira, je energija koju ćemo možda spoznati tek onda kada znanost uspije dokazati postojanje superstruna, tvari iz koje izrasta naš život. To će biti i trentak ostvarenja davnog Einstainovog sna u kojem je snio teoriju koja će povezati makro i mikro kozmos u istinu našeg postojanja. Tek tada ćemo pronaći načine da spoznamo, osjetimo i doživimo titranje u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama.
Formula koja je pobila apsolutnost prostora i vremena i usmjerila naše razmišljanje na dimenziju prostor- vrijeme nije primjenjiva u našem dnevnom iskustvu jer mi nismo u stanju osjetiti brzinu svijetlosti. Mi ju naslućujemo u olujnim noćima odbrojavajući vrijeme od bljeska munje do grmljavine. Tada vidimo i jednostavno znamo da je svijetlost stigla do nas brže od zvuka, ali ne možemo izračunati duljinu puta i spoznati trajanje tog puta, ne možemo osjetiti vrijeme koje je trebao bljesak da stigne do naših očiju. Taj put i to vrijeme koje munja treba da stigne do naših očiju je Einstein nazvao sadašnjost, sjedinio u svijesnu spoznaju promatrača i promovirao prostor- vrijeme, četvrtu dimenziju, svjetlosnu dimenziju kao bitnu protegu ljudskog postojanja.To je onaj čudesni treptaj oka, trenutak u kojem nam je prošlost poznata, a budućnost tek naslućujemo. U tom trenutku je skupljena vječnost našeg postojanja u konačnosti naših tijela.

Bog ne kocka.

Život ta vrteška iznikla iz dlanova drevnoga vrača, sakrivena u očima te vječne vrtnje promatrača, apsolutno relativna igra dviju riječi, apsolutno relativna istina skrivena u vremena rijeci, u fontani svjetla na svemirskoj cesti, u kupki pjenušavog zanosti veselja, u ponornicama punim tajnovitih želja. U treptaju oka krije se razdaljina koja srce draži, istina razotkrivena nepostojanom laži, osmijeh prijatelja i zloba neprijatelja, treptaj leptirovih krila što orkane osjećaja budi, pupoljak cvijeta što mirise prostor- vremenom širi, tračak svijetla što zaobilazi materiju mrtvu i brzinom svojom geometriju beskrajnoga neba mijenja. U tišini nutarnje dubine, u beskraju neznanja jedna zvjezda iskri i brzinom svoga svjetlosnoga smijera mijenja drevna uvjerenja, zakrivljuje prostor, zaustavlja vrijeme jer u brzini njenoj skrivena je tajna davnih vjerovanja.
U beskraju beskrajnoga neba Einstein je zakrivio prostor stazom padajućeg tijela i osjetio u svome oku relativnost apsolutne tvrdnje da prostor i vrijeme oduvijek i zauvijek postoje, da vjekuju u svom postojanju bez obzira na svijest i spoznaju čovjeka promatrača. Zagrlio je sunčev sjaj i zaključio da je sve baš sve energija izrasla iz mase nepokretnog tijela pomnožena sa brzinom svijetlosnoga puta ka oku čovjeka vječnog sanjača.

Relativno i apsolutno, igra svjetosti i sjena

Igra svjetlosti i sjene

Svjetlost i sjena se dodiru na obroncima tmine, razdvajaju se na obrisima čvrstih tijela i svojim vječnim plesom ostavljaju trag u pjesku naših uspomena. Čudesna je ta igra u zrcalima svijesti, sjenka korača naprijed ili ostaje iza, vječno razigrana, tajnovta i stvarna,sjenka nas cijeli život prati.
Svijet svjetlosti i svijet sjena, paraleni univerzumi našeg postojanja.mnogodimenzionalnost našeg uma, kreativnost naše spoznaje, putokaz našim putevima. Sjenke naše svijesti se kriju u dubini mozga, igraju svoju igru sa našim mislima koje su svjetlost naše spoznaje.
Svijest svjetlosti i sjena se krije u našim glavama, u kristalnom labirintu naše svijesti se odigrava najčudesnija predstava ritmičkog pokreta, izrasta uvijek nova slika svijeta u kojem živimo.
Današnje "opće znanje", novoizrastajuća znanost svojom umreženosti stvara u našim glavama tu novu sliku svijeta. Svjetlost u našoj svijesti, naše misaono ja izrasta iz sjedinjenih teorija filozofije, fizike, psihologije, neurofiziologije, a sjenke izrastaju iz sukoba umnog i emeocionalnog u nama, iz vjerovanja u stare dogme koje još uvijek nisu izgubile svoju vjerodostojnost jer nisu ničim pobijene.

Relativno i Apsolutno

Već sama pomisao na tvrdnju da neki ljudi, samo metaforično rečeno, žive u TMINI svoje svjesti, budi u meni uzbunu. Tvrdnja proizašla iz naučenog neznanja,tvrdnja koja dokazuje slijepu ustrajalost u nečemu što nema osnove ni u filozofiji ni u religiji ni u znanosti. Pišu se pjesmice, čovjeka se optužuje da mu je važnije vanjsko nego unutarnje postojanje, razvlači ga se između apsolutnosti i relativnosti ne razmišljajući iz čega su ta dva pojma izrasla. Znanost nas danas poziva da uistinu osjetimo svjetlosni zagrljaj u kojem živimo, da osjetimo tu čudesnu dimenziju koju sami svojim trajanjem u trenutku stvaramo. Neki pišu da je relativno tama, a apsolutno svjetlost, ne spoznavajući da je otac terije relativiteta služeći se konstantom brzine širenja svjetlosti napisao formulu koja je promijenila svijet i naše postojanje u nama.
Apsolutnost zakona klasične fizike zrcali svijet onakav kakav mi doživljavamo u svojoj i njegovoj trodimenzionalnosti, a reltivnost proizlazi iz prostor- vremena te čudesne dimenzije koju za sada tek misaono možemo spoznati.
Dok lutam virtualnim svijetom i čitam pjesme o paralenim univerzumima, o drugim galaksijama osmijeh mi se širi iz srca i zaustavlja na licu. Talenat nekih mladih ljudi se uzaludno prosipa ovim svijetom jer bez zanja je teško pisati pjesme o nama za sada nedohvatnim širinima. Ostanimo u sebi samima, pokušajmo uistinu u sebi osjetiti paralene univerzume, istražiti svoj unutarnji svemir, osjetiti svoje unutarnje svijetlo i njegovu vječnu igru sa sjenkama naše svijesti.

Osuda i oprost

Tko se usudi suditi, tko se usudi donositi osude, tko se usudi osuditi, tko se usudi prognati nekoga iz jednog zagrljaja, tko ima snage donijeti presudu o nekome koga ne pozna, čiji pogled nije doživio, čiji stisak ruke nije osjetio?
Tko je taj heroj današnjeg vremena koji optužuje, tuži i sudi istovremeno?

Mislim da smiju suditi tek oni koji znaju praštati, jer oprost je ponekada najveća osuda onima koji nikada ne praštaju. Oprost je snaga, oprost je ljubav, oprost je znamen u ljubavi življenog života.
Oprost je san djeteta koje suznim očima moli za oprost, a nezna zbog čega je kažnjeno, oprost je maštanje o lakoći postojanja i življenje u zagrljaju djetinje sreće i ljubavi, tom čudesnom stanju duše, snazi srca, energiji kojadjeluje na ljudski um i on tada uvijek i zauvijek oprašta.
Oprost je snaga kraljeva, oprost je dragulj koji se krije u duši careva jer oni praštaju iz srca koje je zadrhtalo dotaknuto molbom čovjeka nazvanog siromahom, čovjeka koji moli iz srca osuđenog za nešto što nije učinilo, iz duše razgolićene na stupu srama, razgolićene bez dokaza, bez znakova ljutnje, mržnje i strahova.
Oprostiti mogu samo oni koji znaju da su griješili, jer griješiti je ljudski, a samo čovjek u čovjeku priznaje svoje grijehe i oprašta grijehe učinjene u neznanju uzdrhtale duše. Opraštaju samo oni koji su koračali zvjezdanim stazama uzdrhtale duše, samo oni koji su slušali šaputanje simfoniju univerzuma i osjetili postojanje kraljevstva nebeskog u dubini sebe samoga.
Opraštati mogu samo oni koji su spoznavajući svoje grijehe osjetili u sebi rađanje nekog boljeg sebe, koji su osjetili da taština i osvetoljubivost često umjesto pobjede zaleđeno srce još više zazebe.
Oprostiti znaju oni koji su u treptaju suznoga oka osjetili uzrok svojih suza, osjetili snagu treperavih kristala, spoznali zakone izrasle iz izrastanja tog čudesnog kristalnog svijeta. Oprosti mogu tek oni koji su misaonom ponornicom krenuli puetvima svoje krvi i osjetili ljepotu zajedništva među krvnim zrncima, spoznali solidarnost među svojim čelijama, razumjeli snagu autopoieze u svojim membranama i razumjeli poruku tijela tijelu, čovjeka čovjeku, uma umu srca srcu.
Ne zakoni džungle nego zakoni solidarnosti i međusobnog razumjevanja su stvorili čovjeka, tu čudesnu speciju punu ljubavi, sreće i lakoće postojanja.

Opraštati znaju tek oni koji su spoznali i osjetili u dubini sebe tu, za sada jedinu dokazanu, istinu ljudskog postojanja, ljubav. Ljubav je salutogeneza, ljubav je izlječenje, ljubav je opraštanje jer ljubav ne poznaje lažnost postojanja u nekom lažnom svjetlosnom zagrljaju, ljubav uvijek oprašta jer ljubav iskri oprost svima onima koji lutaju stazama mržnje, zla, željom za osvetom.
Jedino ljubav ne sudi na slijepo, ne osuđuje iz osvete, jer jedino prava ljubav, ta energija izrasla iz čovjeka i ostala u čovjeku može, želi i zna opraštati.

Vatra pročišćenja

Ovo je metaforična priča o snazi unutarnje vatre, onog čudesnog plamena iz kojeg smo zaiskrili u ovozemaljskom životu. Osjetiti tu vatru u sebi znači osjetiti vječnost i beskonačnost u konačnosti naših tijela. Priča je izmišljena, izrasla iz mitova i legendi iz koji je nastajala povijest, filozofija, znanost, ali priča nas poziva na razmišljanje o snazi našeg utjelovljenog uma, o snazi naših misli i naših osjećaja koji ponekada doista peku kao vatra i šire se tijelom kao plameni jezici.

Svijet je nekada bio sretniji nego danas. U tadašnjem svijetu se godina isto sastojala od 364 dana i dani su imali 24 sata. Bio je bezgraničan i beskrajan, njime su se ljudi slobodno kretali i u njemu nije bilo noćnih utvara. U sredini svijeta je bila samo jedna metropola.
Njeno ime je bilo Ta- Land, grad čudesa. To je grad o kojem su mnogi do mene već pisali. U gradu Ta- Land sunce nikada nije zalazilo do kraja i nikada nije bilo noćne tame. Prelazi između dva dana su bili sumraci u kojima se sjaj svjetlosti uvijek nazirala. U tom gradu nije bilo niti jutarnje glavobolje jer su Fortuna i Migrena udružene sa suncem i mjesecom tkale materiju ljepih snova. To je bio grad sretnih ljudi. Gradom Ta- Land je vladao car čija je jedina želja bila pobjediti prolaznost, ostvariti vječnosti i besmrtnosti u kojima sreća nikada ne prestaje.

To je bilo u vremenu prije nastajanja "Corpus hermetikoum", prije pisanja "Tabule smaragdine" prije nego je ljude zaveo sjaj zlata i oni ga poželjeli stvarati. Cara je zanimao život. Želio je sudjelovati u stvaranju prirodnih zakona i zaustaviti umiranje. Našao se u magičnom labirintu svojih misli iz kojeg je tražio izlaz. Pošto je to bilo vrijeme kada nije bilo ničega do vode, vatre, zraka i zemlje on je počeo mješati te osnovne elemente nadajući se da će stvoriti kamen mudrosti iz kojeg će kao na traci teči život. Danima je sjedio zatvoren u velikoj hermetički zatvorenoj prostoriji i iz tame stvarao svijetlo, a u njegovoj glavi je nastajala oluja, bljeskalo je i grmilo. Odvojivši se od sunca i mjeseca on je ušao u migrenino carstvo i upoznao strahove svoje podsvjesti. Podnosio je tu strahotu u nadi da će jednoga dana iz epruveta izaći osnovna materija kojom će pobijediti smrt. No kako je vrijeme prolazilo shvatio je da njegovo tijelo stari, osjećao je nezaustavljivu prolaznost života, ali nada ga nije napuštala, nada da će ipak uspjeti zaustaviti taj proces. Izašao je iz laboratorija da udahne svježi zrak i da odmori oči. Sunce se smješilo nad njegovim gradom i on u tom trenu shvati da je sunce vječno. Poželi napraviti most kojim će moći odlaziti do vladara neba i sjediniti se s njim.
"Zapalit ću vatru i pokloniti se bogu sunca, izmješat ću zemlju i vodu i stvoriti novu materiju kojom ću namazati tijelo da blješti kao sunce i preskočit ću plamene jezike i snagom volje uzdignuti u vječnost." mislio je dok je ponovo u tamnoj prostoriji zemlji dodavao vodu i sve spajao sa zrakom koji je dobivao novi miris.
Nova materija je sjajila crnilom nečeg do tada nepoznatog i bila je mekša od zemlje a gušća od vode. Njegovi podanici su zapalili vatru na glavnom trgu grada. Narod se skupio da prisustvuje nastajanju vječnosti. Blještav i sjajan, obasjan suncem koje i toga dana nije zalazilo car je stao pred vatru i okupljeni narod. Oko njega se širio nepoznati miris. Narod je bio omamljen mirisom i sjajem careva tijela. Podanici su donijeli veliku posudu i postavili je pored vatre.

"Tko želi poči sa mnom u vječnost mora se namazati ovim eliksirom i pratiti me na mom putu ka suncu." uzviknuo je car i skočio u plamen. Zrak se je miriso njegovim tijelom i narod krenu za njim. Jedan za drugim su se mazali eliksirom i skakali u vatru. Energija njihovih želja se oslobađala i punila prostor. Tijela su nestajala u sjaju vatre koja je postajala sve veća, širila se trgom i ulicama i u jednom trenu, tutnjajući i tresući se, grad se odvoji od svijeta i kao velika goruća kugla nestade u kaosu univerzuma. Svijet je ostao netaknut, ali je dobio prvu zvijezdu na noćnom nebu. Od toga dana je prošlo puno tisuća godina.

Mnogi gradovi su nastajali i slijedili primjer Ta- Landa. Zvijezde su punile nebo. Gradovi blješte noćima, njihovi stanovnici žive vječni život i još uvijek pozivaju hrabre da ih slijede. Kada se ohrabrite i odlučite postati dio vatre, osnovnog elementa iz kojeg sve nastaje, ostvarujete proces kvantizacije, osjećate kvantni skok svojih fizičkih i duševnih stanja i tada možete putovati svjetovima. Ovaj u kojem mi živimo je postao premalen za snagu naših misli i osjećaja. Tu smo skučeni i često ograničeni bezimenim bolovima i osuđeni na bolno čekanje kraja. Zaustavimo mukotrpno umiranje, jer više od pola života provodimo u mračnom carstvu noćnih utvara.

Oslobodimo se od okova neznanja i zaronimo u dubinu znanosti koja već tisućama godina traži kamen mudrosti, kamen na kojem stoji upisana balada o vječnoj mladosti srca i uma

Panoptikum želja

Svo znanje svijeta, osim znanja o sebi samom, možemo naučiti posrednim putem. Sebe samoga, svoj utjelovljeni um moramo svjesno spoznati i pretvoriti u metafore koje ćemo pamtiti.Uspijemo li, sjedinjujući razumsko - emocionalne mogućnosti, sami sebi protumačiti pojam utjelovljeni um, uspjeli smo ga usvojiti i dopustiti mu da postane dio nas, kao ruka, noga, srce ili mozak, dragulj koji ćemo mislima dalje brusiti. Spoznavši taj dragulj u sebi mi postajemo bogatiji, snažniji, sretniji, mi prelazimo granice skučenosti u prostoru koji ne osjećamo, ulazimo u nevidljivu, ali snažnu rijeku vremena i postajemo svjesni svog trajanja u trenutku. Tada život postaje poezija koju smo čitali, zemlja čudesa kojom smo kao djeca lutali, bajka koju smo sanjali, legenda u koju smo vjerovali. U dubini nas samih se krije kristalno biće koje svojim treptajima, svojim vibracijama svojom energijom usmjerava naše želje, žudnje, čežnje, našu ljubav i naše snove.

Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:

ima čas kad ljubav i život postanu jedno.

U crnom kamenu može se pročitati san zemlje.

U kapi kiše na listu mrke smokve

svečanost ljeta trajala bi stoljeća

i sunce nikad ne bi silazilo iza golih smežuranih brda.

U jednom jedinom imenu

kao u staroj molitvi skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.

S njegovim blijeđenjem i mir je zašao, s

rce ga ne može graditi iznova.

I misao je nemoćna da ga traži

u mržnji stvari što jedna drugu poriču.

Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo

našim čelom koje je prestalo žudjeti.

Ljubavi, i tebe smo izmjerili

lažnom mjerom poljuljanog svijeta.

Vesna Parun

U glavi mi je panoptikum želja, kao u muzeju voštanih figura cijeli se svijet sakrio u orahovu ljusku dok Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom velikog oceana sna. Čujem jauk vječito progonjenog ljudskog rebra i olujno tužno zvono dok nad morem svjetle tri sunca, čudna trodimenzionalnost čovjekove sudbine, ljudska nemogućnost uzdizanja ka beskraju sna. Ljubav zgusnuta u ništa postaje svijesna svoje tragične ekliptike.Iznenada iza tame horizonta izranja četvrta svjetlost, svijetlost etičkog postojanja, svijetlost nad svijetlima. Orahova ljuska raste ka tom svjetlu spasenja, ispunja prostor sjedinjuje sve svjetlosti u sunčevu elipsu, u život tako jednostavan i lijep.

Ta mala drama svijesti, proživljena srcem, ta svjesno doživljena bol nas čini "stvaraocima trenutka". Zgnječeni u svojoj boli, pritisnuti bezumnom vrtnjom nevidljivih strahova, često se držimo jedan drugoga, zaprepašteni, nesretni, nesposobni da odpustimo, da oslobodimo, da dozvolimo srcu da diše. Pitam se zašto je to tako, je li to možda je zbog straha od prestanka te vrtnje ili je zbog nepresušne brige o samoodržanju naši život izrastao u moralni, idejni i osjećajni kaos. Nismo u stanju zgrabiti tvorca sudbine u svoje ruke, ne znamo što treba učiniti. Što nam onda preostaje? Samosažaljenje? Da, tugovanje nad životom, zapisano u kao balada u kamenu. Mnogi tvrde da im život izmiče iz ruku, da ih prijatelji izdaju, da se negdje sklapaju urote, a ne pokušavaju postati svijesni života i njegovih i svojih apsurda. Oslušnimo, zavirimo u dubinu sebe sama, zaboravimo na trenutak detalje da nam ne izmakne cjelina, učinimo to sada da ne odživimo život ne živeći ga. Kada spoznamo tu nemilosrdu vrtnju pijane lađe našeg postojanja, vrtnju u kojoj nam je kormilo ispalo iz ruku, tada treba skočiti u ono veliko uzburkano ništa u sebi, u kakvoću svijesti o sebi samom.

Bez diskurzivnog razmišljanja, pokušati osjetilima i osjećajima, osjetiti osjećanje osjećaja, unutarnju vatru svoga postojanja. To znači, u tom posljednjem trenu prije nego je naša pijana lađa počela tonuti, postati svjestan sebe i jedan drugoga. Tada zajedno zaroniti u san, roniti, roniti sve dublje, biti svjestan da smo bili blizu tonjenja, blizu potonuću, toliko blizu da smo ga skoro doživjeli, a onda sa osmjehom u suznom oku pogledati u sunce i dozvoliti ljubavi da krene na svoj put oko sunca i doživi svoju sretnu ekliptiku.

U "Pobratimstvo lica u svemiru", Tin nam je stihom dočarao taj zadnji krik duše kada se shvaća gola istina i kada se svi sa svima u panici uhvate za ruke. Zašto samo u panici, zašto tek onda kada netko počne tonuti? Možda se odgovor krije u stihu, iz zbirke soneta Vesne Parun "Salto mortale"

"A kad na vrijeme padne rđa, i zidine se ispod Srđa utvarna nasite sjaja….." i evo ja osjetih pod zamišljenom dugom apstraktno vrijeme, sat u sunčevom sjaju, minute u povjetarcu, sekunde u kapljicama kiše.

Klatno sunčanog sata nad nama kaplje sreću treptajima te čudesne energije, duginim bojama i vremenom prijateljstva. Pod klatnom tog sunčanog sata spoznah da budućnost ne postoji, ona je tek neprestana opomena o promašenom trenutku, ne proživljenom treptaju oka, ne pruženoj ruci, ne saslušanoj boli u neizovorenoj riječi utjehe PRIJATELJA PRIJATELJU.

http://dinaja.blog.hr/2009/01/index.html#dan24

Čuvarica mjesečeva hrama

Kroz tminu noćnih priviđenja čuvateljica mjesečeva hrama, na vratima svjetla svjetlo kristalnoga sjaja nad snove prosipa. U bezvremenu, vremenskog kotača, koračam stazom njenog snoviđenja, živim njena uzbuđenja, lebdim u daljine do svetišta snova, do svetišta na izvoru ljepote u kojem se iskri prah svih mojih sjećanja.
Dok u mislima lebdim ka mjesečevom hramu, slušam tišinu usnuloga grada, vidim kako se gase svijetla na oknima zgrada i pričinja mi se da osjećam kako ljudi tonu u snivanja drevna. Poželim tada čarobno vreteno kojim bih mjesečeva zlata mogla presti niti snova koje budna sanjam i kao čuvarica mjesečeva hrama zagrliti sve ljude u ovom trenu nadzemaljske sreće.
Lebdim bestežinskim svijetom, svijetom u kojem tkivo sreće iskri, dodiruje me Einsteinovo djelo, misaona snaga tog davnog pionira, lutalice putevima svjetla, vidim Dalievo rastopljeno vrijeme, Picassove Avignonke mi se smiješe i tako opijena naslućenim istinama ulazim u hram u kojem se trenutak pretvorio vječnost. U tom hramu žrtvenika nema, tu u svjetlu ljubav vjekuje, zlaćanu spiralu od svojih niti kuje, povezuje uspavana srca u svoj zagrljaj. Na oltaru snova sjećanja se bude, čuvarica mjesečeva zlata, od trepravih niti ljepotu tka, svilenkasti veo kojim, u beskraju samoće zalutalim putnicima, staze ka ostvarenju želja tim istkanim mjesečevim svjetlom pokriva.