Samstag, 22. Dezember 2007

Univerzum umnoga u nama i igra s trenutkom




Ljeto 1986, naše naglo ljeto. Mogorjelo, vila rustika na obali zelene rijeke, kameni ostaci prohujalog vremena. tog trenutka scena tvoje monodrame. Divno je bilo gledati te odbjeglog iz stvarnosti, vidjeti tvoj sjaj pod škrtim reflektorima, tvoje čudoriječje je svetilo vrijeme, na obroncima sutona je tutnjao tvoj glas. Svatko ima svoju Hekubu koja mu nije ništa.

Još uvijek osmišljavaš iluzije tankoćutnošću tvoga pogleda, još uvijek je divno osjećanje tvog misaonog zavlačenja u srce mene pustolovke tvojim sanjarijama, tragačice po usjeklinama godina oko tvojih usana. Divna je ova nedodirujuća čulnost nevidljive niti koja nas sjednjuje svojim titrajima. Još uvijek uspijevaš zaustaviti nalete sjevernog vjetra u uvalu naglog ljeta ovjekovječenog u ovome ovdje i ovome sada.
Još uvijek slijevaš suglasnike i samoglasnike u riječi koje za mene imaju drugačije značenje, oživljavaš elan vital često zaboravljen u Bergsonovoj filozofiji, u krležijanskim dramama, u zagrljaju uvijek nove, tek rađajuće svjetlosti našeg postojanja u njoj.
Da dragi pjesniče, divno je što si došao i ostao u ekliptici moga Sunca, oplemenio ga sjajem tvojih očiju, obogatio snagom tvoje postojanosti u kreativnom univerzumu, u svijetu satkanom od struna umijeća umjetnosti.


Uz tebe naučih gledati srcem

Tek oni koji nauče misliti "srcem" razumjet će priču koju nam mozak, posredstvom svog utjelovljenog uma priča, pravu, istinitu priču, o njihovom čudesnom naporu da domisle svijet, univerzum i sebe same u tom, naizgled, kaotičnom beskraju.

"Oni koji proučavaju neurofiziologiju ljudskoga intelekta nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima." Penfield

Tamo na vrhu, u oblacima, se skriva tajnom ovijena istina našeg stvarnog postojanja, univerzum umnoga u nama.

Mozak i univerzum umnoga u nama





Slika internet stranica (Bild: Stockxpert)ETH, Zürich

Smjestivši se na samom vrhu našeg tijela unutar kostiju lubanje, mozak, svojim besprijekornim radom sudjeluje pri nastajanju naših misli, usmjerava naše osjećaje, stvara našu svjesnu spoznaju stvarnosti, oblikujući naš utjelovljeni um.
Smatraju ga najkompliciranijim sustavom univerzuma. Ta tvrdnja, jasno, godi mom egu i mojoj samosvijesti, ali kao što univerzum svojim pokretom priča svoje priče i ne odaje sve svoje tajne, tako mi moj mozak mislima poručuje da do sada nitko nije uspio do kraja razjasniti njegovo, tajnom obavijeno, djelovanje, da nitko nije uspio stići do izvora energije kojom on neprekidno širi univerzum umnoga u nama.
Priča koju mi mozak priča slična je bajki koja još uvijek nema završetka. To je priča o evoluciji čovjeka, kojoj je mozak svojim razvojem promjenio tijek. Osjećajući se dobro u čovjekovom tijelu, za uzvrat mu je podario svjesnu spoznaju i mogućnost izražavanja i opisivanja svjesno spoznatih činjenica. U tom vremenu je mozak naših davnih predaka, počeo spoznavati, ponavljati i pamtiti podražaje, predavati ih umu koji ih je obrađivao i vraćao u mozak kao nove podatke.


Pohranjujući te podatke mozak je postao sam izvorom novih informacija. S vremenom to više nisu bili samo fiziološko, biološkokemijski procesi nego su se u moždanim ćelijama počeli odvijati dinamički procesi povezivanja različitih utisaka koji su, kao bljesak svijetlosne energije, stizali u njega i širile njegov utjelovljeni um koji je postajao sličan zvjezdanom nebu. Svaki novi podražaj, svaka nova ideja je zasjala zvjezdicom nove spoznaje. Te iskrice su proizvodile novu energiju, jedinu energiju koja je brža od svjetlosne, čovjekovu misao.
http://mozak-i-njegova-prica.blogspot.com/

Revolucija u glavi

Spoznaja da ljudski mozak nije jednosmjerno računalo, da je njegovo djelovanje umreženo i izloženo neprestanim podražajima koji u njega stižu iz tijela i svijeta oko njega, te činjenica da je upravo istinitost slike tog svijeta proizvod djelovanja svakog pojedinog mozga i njegovog utjelovljenog uma, revolucioniraju naša neurološka saznanja.
U beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što mi nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću. U njegovoj djelatnosti su pohranjene naše osobnosti, naše želje, naša stvaralačka snaga, naši osjećaji i naša misao o svemu tome.
U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, pamćenje spoznaja i doživljaja, kaže nova znanost o mozgu i potiče me na razumjevanje te izjave. Postavljam si pitanja da bih na njih pronašla odgovore.
Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi?
Šta mi to osjećamo kada milujemo dragu nam osobu, svoje dlanove ili je to pak njegova koža?
Šta osjećamo kada nam se usne spoje?
Mozak pri tome radi, stvara nove sveze kojima pretvara krv u šampanjac u našim žilama, ali osjećam li ja moje dotaknute usne ili tvoje?
Gdje se nalazi okus čokolade? U čokoladi samoj ili u mojoj glavi? Zašto ja ne volim čokoladu? Zbog njenog okusa ili zbog nekog novog sklopa nastalog okusom čokolade u mojoj glavi?
Odgovori se nalaze u tvrdnji da moj mozak i moj utjelovljeni um odlučuju zajedno, da se tu u univerzumu umnoga u meni odvija cijeli moj život.



Moja slobodna volja

Mi smo uvjereni da sami, svijesno donosimo odluke i da onda sljedeći ih djelujemo u svakodnevnom životu. To je za nas samo po sebi razumljivo. Rijetko tko dolazi na ideju da mi ne radimo uvijek ono što odlučujemo, nego smo odlučili ono što već radimo.
Neurofiziolog Benjamin Libet je ispitivajući različite akcione potencijale u čovjekovom mozgu došao do zaključka da u čovjeku ipak postoji Freudovo podsvjesno " Ono", što komunicira s mozgom prije čovjekove svijesti.
Po tome izgleda kao da u našoj glavi postoji "Zombi", pa se pitamo: Da li se može upoznati tog "Zombija", to podsvjesno u nama, to naše fenomenološko, egoistično "Ja" ?
Znanost nam tvrdi da je to moguće.



Ako koncentirano gledamo ovu kocku, geometrija njenog prostora se pred našim očima mijenja.
Neckerova kocka, poznata iz mnogih testova svjesnosti i spoznaje, koju je konstruirao, švicarski kristalograf, Albert Necker. Promatrajući kristal oblika kocke pod mikoskopom, činilo mu se da kristal mijenja oblik. Nacrtao je kocku na papir i promatrao je. Kocka je, kao i kristal, pred njegovim očima mjenjala oblike. Prema tome je zaključio da se metamorfoza kocke ili kristala ne događa na papiru ili u kristalu, nego u njegovom mozgu.
To je dokaz da je naš mozak svojim, neprestanim i često za nas tajnovitim djelovanjem, posrednik u svim svjesnim i podsvjesnim životnim procesima.
Znanost je svojim sve bržim i bržim razvojem izazvala revoluciju u našoj glavi,
revoluciju 21-og stoljeća.

Univerzum umnoga u nama

Mozak, utjelovljeni um i tijelo su međusobno ovisni i svojim usklađenim djelovanjem, stvaraju i održavaju našu životnu energiju. Pošto ona još uvijek nije dokazana, zakonima klasične fizike i matematike, spada u metafiziku našeg uma, našeg misaonog bogatstva koje ne podliježe uticajima naših iskustava, ta energija djeluje po zakonima univerzuma i stvara univerzum ljudskoga uma.
Već godinama promatram i studiram ljude, pokušavam im, koliko je u mojoj moći, pomoći da sjedine misaoni i emotivni um u univerzum umnoga u sebi u kojem će, kao nekada davno na antičkom Olimpu dvostruka bića, uistinu prisustvovati gozbi svoga života.
U glavi svakoga od nas postoji mozak kojim mislimo, koji nas je učinio svjesnim bićima, ali u našem "mozgu" postoji još jedan mozak, emocionalni mozak koji često svjesno neiskorišten regulira rad hormona, određuje otkucaje srca i podiže ili spušta pritisak krvi, usmjerava brzinu probave i upravlja našim imunim sustavom. Čini mi se kao da smo prokleti posjedovanjem tog, često svjesno nespoznatljivog, prastarog dijela mozga, djela koji je stariji od naših misli, djela iz kojeg proizlazi ugoda i neugoda naših stanja. Skriven u dubini naše lubanje on nas čuva i brani od opasnosti, iz njega proizlaze instikti, ali u njemu su pohranjene i naše nespoznate emocije, neobjašnjeni strahovi u njemu nastaju naše fobije. To arhaično gnjezdo u našoj glavi je izraslo iz središta za spoznaju mirisa i posjeduju ga i sve životinje. Sjetih se oca hedonizma, Epikura i njegove "radosne poruke". Ugoda čini život životom. Ugoda je najuzvišeniji osjećaj koji možemo spoznati, svjesno doživjeti i onda pamtiti. Iz tog dijela mozga izranjaju "simpatija", "antipatija" i "empatija". U misaono- osjećajnom labirintu su zrcalni neuroni kojima cijeli život suosjećamo s drugima, u drugome tražimo svoju sliku i priliku, pokušavamo od partnera i od ljudi koje u životu srećemo, učiniti ono što oni u svojoj suštini nisu i zaboravljamo da se osnova našeg postojanja krije u izreci velikog uma Nilsa Bohra "Contraria sund complementa" i da je upravo to zakon iz kojega se sve, pa i "condicio humana", u univerzumu razvilo.



Antonio Damasio, portugalski neurolog i neurofiziolog koji živi i radi u Americi, me je svojim znanstvenim radovima opisanim u knjigama "Descartesova zabluda.", "Osjećam, dakle postojim" i "U potrazi za Spinozom" uveo u taj čudesni svijet našeg istinskog postojanja. Čitajući njegove misli u mojim neuronima se doista počela oslobađati, do tog trena, nepoznata energija kojom sam počela drugačije osjećati samu sebe. Počele su se stvarati nove sinapse i ja osjetih umrežavanje mojih misli sa osjećajima koje do tada nisam poznavala.
U mom misaonom- osjećajnom labirintu su se smjenjivala sjećanja na djetinjstvo, mladosti, zrelost i trenutak se pretvori u mimohod stanja koja sam do tada prolazila. Djetinjstvo zatreperi spokojem i mirom, osjetih mirise lavande i maslinovog ulja, vidjeh blagi osmjeh djeda i njegovu ruku kako kruhom umočenim u vino gasi svijeću na svečano postavljenom stolu. Moje srce je otkucavalo davno zaboravljenim ritmom potpune, djetinje sreće. Mladost, trg cvijeća, ljubav u liku crne pantere se spusti u moju misao. Vrh planine, jezero sreće i zenit ljetnog solsticija protjeraše panteru u zaborav. Zrelost je puna izmješanih osjećaja, tu prepoznajem sreću, ljubav, zanos, prijateljstvo, tugu, ugodu i neugodu. Vidim se u pustinji osjećajne šutnje, radim, funkcioniram u svakodnevici, odgovaram na pitanja, a pitanja koja samoj sebi postavljam često ostaju bez odgovora, u mojim zrcalnim neuronima prepoznajem osmjehe i vjerujem u njihovu iskrenost, a onda ponovo šutnja u maglovitom oblaku moje podsvjesti.
Tko sam ja doista? pomislih i začuh odgovor koji je nastajao u onom skrivenom dijelu mene i odzvanjao iza mojih misli.
"Uđi u univerzum svoga uma i zaustavi se u trenutku u kojem se skupila tvoja prošlost i tvoja sadašnjost, u istom trenutku u kojem ti sanjaš budućnost. Tek tamo možeš spoznati svoje misaono, emotivno i fenomenološko "ja", tek tada ćeš osjetiti tko si uistinu ti."
"Što je moje fenomenološko "ja"?"
"To je most između tvojih misli i osjećaja, pronađi taj most u sebi samoj. Na njemu se sjedinjuju tvoji trenutci u istinsko postojanje. Iza njega se, u dubini tvoga utjelovljenog uma, krije Kafkin nepronađeni Zamak. U zamku spava još neprobuđena luda u tebi."

"Luda?"

Luda je nula, ono ništa u nama, ono što uvijek stoji iza naših naučenih životnih uloga i granice života. Ona je u isto vrijeme, trenutak opuštanja, trenutak u kojem smo sami sebi vjerni i identični sa samim sobom. U tom trenutku počinje autentična, slobodna životna igra. Luda nam u nama priča priču o stvarnom životu, o igri ozbiljnosti koju naučeni igramo, o neuspjesima i nesigurnostima naše umorne duše. Ona budi sposobnost duhovitosti, uzburkava rijeku kreativnosti i smijeh prelazi u snagu, koja nije tehnika nego izraz naše čovječnosti, snaga koja postaje odmor našem utjelovljenom umu.

http://fenomenologija-sna.blogspot.com/

Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi" Friedrich Nietzsche

Što je naš utjelovljeni um? Jeli on prostor ili energija?
Ako je prostor, gdje se on nalazi u našem tijelu? Ako je energija, gdje joj je izvor?

Poimanje i definiranje materije i prostora se stoljećima mjenjao, kao što su se mjenjali uzorci u prirodnim znanostima. Činjenica da čvrste, osjetilne materije nema je uvjetovala i promjenu definicija pojmova prostor i vrijeme. Novonastale zakonitosti u fizici su materiju, prostor i vrijeme ujedinile u jedinstven proces održanja energije i njenog prelaženja iz jednog oblika u drugi. Čitajući znanstvene studije o još uvijek nepronađenom izvoru energije koja svojim djelovanjem stvara naš utjelovljeni um, pokušala sam osjetiti titraje te energije u sebi.
Moj utjelovljeni um, je energija, on u svakom trenu iznova nastaje prelaskom njenog izvornog oblika u neki novi i na koncu u moju misaonu energiju i potstiče me na samostalno razmišljanje o njemu. Zaključujem da je moj utjelovljeni um uzročnik mojih djela i da mi nesmije ostati nepoznanica.
Spoznaja o posjedovanju utjelovljenog uma je svjetlo koje obasjava moja duševna i fizička stanja, postaje moja nova strana svijeta, moje vrijeme. Tu novu, samo moju stranu svijeta spoznajem neovisno o vanjskim i unutarnjim osjetilima, kojima osjećam glad, žeđ, strah, umor, čežnju, ljubav, napetost i opuštenost mišića i bilo koju vrstu boli. Moj utjelovljeni um, u kojem su sjedinjeni moje misaono, emotivno i fenomenološko "Ja", je podloga iz koje izrasta misao koja mi omogućava svjesnu samospoznaju i spoznaju svih ostalih procesa u mome tijelu.
Svo znanje svijeta, osim znanja o sebi samom, možemo naučiti posrednim putem. Sebe samoga, svoj utjelovljeni um moramo svjesno spoznati i pretvoriti u metafore koje ćemo pamtiti.
Uspijemo li, sjedinjujući razumsko - emocionalne mogućnosti, sami sebi protumačiti pojam utjelovljeni um, uspjeli smo ga usvojiti i dopustiti mu da postane dio nas, kao ruka, noga, srce ili mozak, dragulj koji ćemo mislima dalje brusiti.

http://manu-propria-terapija.blogspot.com/

Spoznavajući taj dragulj u sebi širim granice uma i napuštam labirint u kojem sam sama sebe tražila.
Sada sjedim za pisaćim stolom i razmišljam kako završiti ovo poglavlje. Mislim pokret i osjećam ga u sebi. Pokušavam spoznati protok moje životne energije. Osjećam je nastajanjem uvijek novih misli, buđenjem novih osjećaja. Ona prelazi u kinetičku energiju i ja osjećam širenje pokreta. Moje tijelo se uspravlja i mijenja. Vani ispred prozora se širi beskraj i mjesec taj noćni skitnica mi se smiješi svojim treperavim očima. Taj čudesni nebeski cvijet prosipa svoje latice, mirisi spoznaje se šire oko mene jer se moje misli kao leptirići roje i dokazuju mi da sam ovisna o mjesećevim mjenama.
Počinjem pisati. Moji prsti na tastaturi kompjutora pokreću se ritmom mojih misli. Mislim prostor mog utjelovljenog uma i on prelazi granice tijela, sljubljuje se prostorom oko mene. Ritam mog disanja određuje dinamiku mojih misli i uspostavlja dinamičku ravnotežu među strukturama moga tijela.
Moja zdjelica, vrulja iz koje izlazi ponornica moje životne energije, svojim pokretom pretvara kralježnicu u fontanu svjetla na čijem vrhu, lebdi moja glava ka mjesećevom cvijetu, tom prevarantu mojih duševnih stanja. Pišem. Moji prsti su produžetci misli, njihovi pokreti, trajanjem, ritmom i dinamikom, oblikuju moju misao i moja misaona slika postaje na zaslonu compjutora vidljiva, a uložena energija mi se čitajući napisano vraća kao ugodan osjećaj. Stopala više nisu samo stopala, ona tonu u podlogu postaju korijenje i oslonac, podlaktice plutaju površinom pisaćeg stola i ja osjećam opuštenost u mišićima nadlaktica, ramena lebde u prostoru, jer je moj rameni pojas stabiliziran, a moja glava, sunce na istoku, određuje pokret mojih očiju i vrata, koji izdužen i elastičan blješti kapljicama fontane svjetla. Spoznajem vrijeme, čujem otkucaje mog tjelesnog sata trajanjem i ritmom pokreta u meni.
Ovaj trenutak je kristalno jasna slika mog postojanja u vremenu. Cijeli moj život je obuhvaćen ovim trenom u kojem trajem, mislim prošlost i osjećam budućnost. Moja misaona "nano podmornica" uplovljava u more mojih misli i želja. Otkriva mi čudesno prostranstvo svijesti i oblikuje u njoj sliku umijeća pokreta.
Moja ruka na tastaturi računala slijedi moje misli i pokazuje mojim očima sve ono što je misaona "nano podmornica" otkrila na svojoj plovidbi u moru mog utjelovljenog uma. Misaono "Ja" je slično roniocu na bisere, pronašlo mjesto gdje su se smjestile najvrednije školjke svjesne spoznaje. U njihovom sedefnom oklopu je misaoni um pronašao neobrađene perle i od njih sada slaže spektar različitih pojmova koji njega samoga objašnjavaju, počevši od najjednostavnijih oblika osjećanja i osjećaja do najkompliciranijih oblika moje intelektualne spoznaje, apstraktnog mišljenja.
Misleći sam ušla u tajnoviti svijet prostor- vremena, u svjetlosnu dimenziju postojanja. Spoznajem to čudesno prostranstvo svijesti i u njemu otkrivam nisku najvrednijih sposobnosti, ogrlicu u kojoj sjaje biseri stvarnog djelovanja. Nema mirovanja. Ljudski utjelovljeni um je energija, vječno tirtranje svjetlosti, dokaz da nema, da ne postoji, tamna strana mjeseca, da ne postoji niti tamna strana svijene spoznaje.
http://misaone-slike.blogspot.com/

Keine Kommentare: