Dimenzija prostor- vrijeme, to čudesno tkivo svemira, je energija koju ćemo možda spoznati tek onda kada znanost uspije dokazati postojanje superstruna, tvari iz koje izrasta naš život. To će biti i trentak ostvarenja davnog Einstainovog sna u kojem je snio teoriju koja će povezati makro i mikro kozmos u istinu našeg postojanja. Tek tada ćemo pronaći načine da spoznamo, osjetimo i doživimo titranje u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama.
Formula koja je pobila apsolutnost prostora i vremena i usmjerila naše razmišljanje na dimenziju prostor- vrijeme nije primjenjiva u našem dnevnom iskustvu jer mi nismo u stanju osjetiti brzinu svijetlosti. Mi ju naslućujemo u olujnim noćima odbrojavajući vrijeme od bljeska munje do grmljavine. Tada vidimo i jednostavno znamo da je svijetlost stigla do nas brže od zvuka, ali ne možemo izračunati duljinu puta i spoznati trajanje tog puta, ne možemo osjetiti vrijeme koje je trebao bljesak da stigne do naših očiju. Taj put i to vrijeme koje munja treba da stigne do naših očiju je Einstein nazvao sadašnjost, sjedinio u svijesnu spoznaju promatrača i promovirao prostor- vrijeme, četvrtu dimenziju, svjetlosnu dimenziju kao bitnu protegu ljudskog postojanja.To je onaj čudesni treptaj oka, trenutak u kojem nam je prošlost poznata, a budućnost tek naslućujemo. U tom trenutku je skupljena vječnost našeg postojanja u konačnosti naših tijela.
Bog ne kocka.
Život ta vrteška iznikla iz dlanova drevnoga vrača, sakrivena u očima te vječne vrtnje promatrača, apsolutno relativna igra dviju riječi, apsolutno relativna istina skrivena u vremena rijeci, u fontani svjetla na svemirskoj cesti, u kupki pjenušavog zanosti veselja, u ponornicama punim tajnovitih želja. U treptaju oka krije se razdaljina koja srce draži, istina razotkrivena nepostojanom laži, osmijeh prijatelja i zloba neprijatelja, treptaj leptirovih krila što orkane osjećaja budi, pupoljak cvijeta što mirise prostor- vremenom širi, tračak svijetla što zaobilazi materiju mrtvu i brzinom svojom geometriju beskrajnoga neba mijenja. U tišini nutarnje dubine, u beskraju neznanja jedna zvjezda iskri i brzinom svoga svjetlosnoga smijera mijenja drevna uvjerenja, zakrivljuje prostor, zaustavlja vrijeme jer u brzini njenoj skrivena je tajna davnih vjerovanja.
U beskraju beskrajnoga neba Einstein je zakrivio prostor stazom padajućeg tijela i osjetio u svome oku relativnost apsolutne tvrdnje da prostor i vrijeme oduvijek i zauvijek postoje, da vjekuju u svom postojanju bez obzira na svijest i spoznaju čovjeka promatrača. Zagrlio je sunčev sjaj i zaključio da je sve baš sve energija izrasla iz mase nepokretnog tijela pomnožena sa brzinom svijetlosnoga puta ka oku čovjeka vječnog sanjača.
Formula koja je pobila apsolutnost prostora i vremena i usmjerila naše razmišljanje na dimenziju prostor- vrijeme nije primjenjiva u našem dnevnom iskustvu jer mi nismo u stanju osjetiti brzinu svijetlosti. Mi ju naslućujemo u olujnim noćima odbrojavajući vrijeme od bljeska munje do grmljavine. Tada vidimo i jednostavno znamo da je svijetlost stigla do nas brže od zvuka, ali ne možemo izračunati duljinu puta i spoznati trajanje tog puta, ne možemo osjetiti vrijeme koje je trebao bljesak da stigne do naših očiju. Taj put i to vrijeme koje munja treba da stigne do naših očiju je Einstein nazvao sadašnjost, sjedinio u svijesnu spoznaju promatrača i promovirao prostor- vrijeme, četvrtu dimenziju, svjetlosnu dimenziju kao bitnu protegu ljudskog postojanja.To je onaj čudesni treptaj oka, trenutak u kojem nam je prošlost poznata, a budućnost tek naslućujemo. U tom trenutku je skupljena vječnost našeg postojanja u konačnosti naših tijela.
Bog ne kocka.
Život ta vrteška iznikla iz dlanova drevnoga vrača, sakrivena u očima te vječne vrtnje promatrača, apsolutno relativna igra dviju riječi, apsolutno relativna istina skrivena u vremena rijeci, u fontani svjetla na svemirskoj cesti, u kupki pjenušavog zanosti veselja, u ponornicama punim tajnovitih želja. U treptaju oka krije se razdaljina koja srce draži, istina razotkrivena nepostojanom laži, osmijeh prijatelja i zloba neprijatelja, treptaj leptirovih krila što orkane osjećaja budi, pupoljak cvijeta što mirise prostor- vremenom širi, tračak svijetla što zaobilazi materiju mrtvu i brzinom svojom geometriju beskrajnoga neba mijenja. U tišini nutarnje dubine, u beskraju neznanja jedna zvjezda iskri i brzinom svoga svjetlosnoga smijera mijenja drevna uvjerenja, zakrivljuje prostor, zaustavlja vrijeme jer u brzini njenoj skrivena je tajna davnih vjerovanja.
U beskraju beskrajnoga neba Einstein je zakrivio prostor stazom padajućeg tijela i osjetio u svome oku relativnost apsolutne tvrdnje da prostor i vrijeme oduvijek i zauvijek postoje, da vjekuju u svom postojanju bez obzira na svijest i spoznaju čovjeka promatrača. Zagrlio je sunčev sjaj i zaključio da je sve baš sve energija izrasla iz mase nepokretnog tijela pomnožena sa brzinom svijetlosnoga puta ka oku čovjeka vječnog sanjača.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen