Sonntag, 14. Februar 2010

Osuda i oprost

Tko se usudi suditi, tko se usudi donositi osude, tko se usudi osuditi, tko se usudi prognati nekoga iz jednog zagrljaja, tko ima snage donijeti presudu o nekome koga ne pozna, čiji pogled nije doživio, čiji stisak ruke nije osjetio?
Tko je taj heroj današnjeg vremena koji optužuje, tuži i sudi istovremeno?

Mislim da smiju suditi tek oni koji znaju praštati, jer oprost je ponekada najveća osuda onima koji nikada ne praštaju. Oprost je snaga, oprost je ljubav, oprost je znamen u ljubavi življenog života.
Oprost je san djeteta koje suznim očima moli za oprost, a nezna zbog čega je kažnjeno, oprost je maštanje o lakoći postojanja i življenje u zagrljaju djetinje sreće i ljubavi, tom čudesnom stanju duše, snazi srca, energiji kojadjeluje na ljudski um i on tada uvijek i zauvijek oprašta.
Oprost je snaga kraljeva, oprost je dragulj koji se krije u duši careva jer oni praštaju iz srca koje je zadrhtalo dotaknuto molbom čovjeka nazvanog siromahom, čovjeka koji moli iz srca osuđenog za nešto što nije učinilo, iz duše razgolićene na stupu srama, razgolićene bez dokaza, bez znakova ljutnje, mržnje i strahova.
Oprostiti mogu samo oni koji znaju da su griješili, jer griješiti je ljudski, a samo čovjek u čovjeku priznaje svoje grijehe i oprašta grijehe učinjene u neznanju uzdrhtale duše. Opraštaju samo oni koji su koračali zvjezdanim stazama uzdrhtale duše, samo oni koji su slušali šaputanje simfoniju univerzuma i osjetili postojanje kraljevstva nebeskog u dubini sebe samoga.
Opraštati mogu samo oni koji su spoznavajući svoje grijehe osjetili u sebi rađanje nekog boljeg sebe, koji su osjetili da taština i osvetoljubivost često umjesto pobjede zaleđeno srce još više zazebe.
Oprostiti znaju oni koji su u treptaju suznoga oka osjetili uzrok svojih suza, osjetili snagu treperavih kristala, spoznali zakone izrasle iz izrastanja tog čudesnog kristalnog svijeta. Oprosti mogu tek oni koji su misaonom ponornicom krenuli puetvima svoje krvi i osjetili ljepotu zajedništva među krvnim zrncima, spoznali solidarnost među svojim čelijama, razumjeli snagu autopoieze u svojim membranama i razumjeli poruku tijela tijelu, čovjeka čovjeku, uma umu srca srcu.
Ne zakoni džungle nego zakoni solidarnosti i međusobnog razumjevanja su stvorili čovjeka, tu čudesnu speciju punu ljubavi, sreće i lakoće postojanja.

Opraštati znaju tek oni koji su spoznali i osjetili u dubini sebe tu, za sada jedinu dokazanu, istinu ljudskog postojanja, ljubav. Ljubav je salutogeneza, ljubav je izlječenje, ljubav je opraštanje jer ljubav ne poznaje lažnost postojanja u nekom lažnom svjetlosnom zagrljaju, ljubav uvijek oprašta jer ljubav iskri oprost svima onima koji lutaju stazama mržnje, zla, željom za osvetom.
Jedino ljubav ne sudi na slijepo, ne osuđuje iz osvete, jer jedino prava ljubav, ta energija izrasla iz čovjeka i ostala u čovjeku može, želi i zna opraštati.

Keine Kommentare: